The Way (2010)

Putem svetoga Jakova

Film prati priču oca Toma (Martin Sheen) koji je krenuo na hodočašće želeći završiti što je započeo njegov sin Daniel (Emilio Estevez). I to ne bilo kakvo hodočašće, nego Put svetoga Jakova (Camino de Santiago). Film se odvija vrlo brzim tempom i zanimljivim događajima, bez obzira što Put traje danima. Možda bi neki pomislili kako je dosadno pratiti priču čovjeka koji kilometrima i danima hoda trudeći se u čast svoga sina završiti hodočašće, ali zapravo je baš suprotno - ovaj nam film dokazuje kako čovjek nikada ne zaluta hodajući brzom, provjerenom, utabanom stazom. Generalno, ovo je iskrena i dirljiva priča koju vrijedi pogledati te koja kombinira dramu, komediju i putopis. Glumci su na nježan način odradili svaku ulogu ostavivši prostor da moć putovanja govori sama za sebe.

Tom, kalifornijski oftalmolog je, za razliku od svoga sina Daniela, tip koji voli svoju svakodnevnicu i ustaljeni raspored; on je čovjek koji nije previše rječit. S druge strane, koliki avanturist je bio njegov sin nam govori i to što nije imao mobitel, već se ocu javljao s telefosnkih govornica... Također, Daniel nije imao nikakav plan. U punom smislu riječi bio je improvizator te mu je to njegov otac najviše i zamjerao. Jednostavno, bio je pustolov koji je odustao od doktorata da bi proputovao svijet.

Primivši telefonski poziv jednog dana, Tom spoznaje da je njegov sin poginuo te putuje u Francusku identificirati i preuzeti tijelo. Tu je zapravo drugi početak filma. Provodeći vrijeme u Francuskoj, Tom uči i raspituje se o Putu svetoga Jakova te impulzivno odlučuje krenuti i završiti misiju svoga sina. Priča se nekako očekivano događa nakon što je glavni lik izazvan krenuti i završiti što je njegov sin započeo. Nema previše iznenađenja što se radnje tiče, a svakako treba izdvojiti francuski i španjolski krajolik, duž kojega se hoda Put svetog Jakova, te koji ima funkciju pozadine, i nekako se ne nameće koliko god da je lijep. Isto tako i glazba koja prati hod Toma i prijatelja je ne nametljiva i opuštajuća.

Životne lekcije u suputnicima

Bez obzira što iznenađenja što se radnje tiče nema, istinitost i snažne emocije kako film ide kraju daju dodatnu dimenziju, a za Sheena se može reći da nam prikazuje lik oca koji je možda hladan, dalek, nedruželjubiv, zapravo nikada nam se ne svidi potpuno, ali kroz njega možemo vidjeti poruke kako biti bolji, kako rasti i napredovati. Kako on hodi putem, tako se postepeno formira grupica ljudi koji hodaju uz njega, i više-manje tijekom cijeloag puta se prate i druže. Svaki od ostalih suputnika je nekako teško prihvaćeni od Tomove strane, jer on kao da je u svojoj misiji i nikoga previše ne doživljava, ali svaki od njih ga uče novu životnu lekciju na jedan poseban način. Također, svaki od njih ima neki svoj motiv polaska na Put, ali im plan baš i ne uspijeva. Nikako se ne mogu mijenjati, srcem ne prihvaćaju svoju želju; pa tako Nizozemac ne prestaje jesti mada je motiviran skidanjem kilograma, Irac je neinspirirani pisac bez teme za svoje novo djelo, dok Sara ne moze prestati pušiti.

Kako film ide kraju, vidimo napredak u Tomovu odnosu s ljudima. U startu svoju tugu drži u sebi, mrzovoljan je i odbija društvo, dok krajem shvaća da je pravo čudo imati istinske prijatelje, otvoriti srce te se povezivati s njima kroz ljubaznost, dijeleći i sreću i tugu. Pokazano nam je kako je teško dijeliti s nekime cijelo vrijeme, od 0 do 24. Kao i da se hodočasnik mora naoružati velikom dozom strpljenja i biti spreman trpiti. Baš iz toga razloga, mi kao gledatelji možemo vidjeti kvalitete i mane ovih likova, ali baš u tim njihovim kvalitetama možemo zapravo vidjeti i razmisliti i o svojim nedostacima. Što god se događa u filmu, zapravo je slika onoga što se uvijek događa kada se hodočasti, hoda, putuje... od nesuglasica, svađa i nesporazuma, do prijateljske podrške u teškim trenucima i međusobne pomoći bližnjih.

Put Svetog Jakova je 800 kilometara dugačak put koji prelaze hodočasnici na više ruta. Cilj je stići u Santiago de Compostelu, grad u kojem je pokopan apostol Jakov. Ljudi više od 1000 godina hodočaste. Različiti su motivi onih koji se odlučuju na ovaj pothvat, od rasta u vjeri, obraćenja, zavjetovanja ili pokore. Cijeli put se pređe za otprilike 30 dana, a na dnevnoj razini to znači prelazak i po tridesetak kilometara! Jedno od pravila puta je i posjedovanje hodočasničke putovnice u koje se udaraju pečati po postajama Puta. Ta iskaznica se kasnije pokazuje u Santiago de Composteli i preduvjet je dobivanja diplome hodočasnika. Tijekom cijelog puta se također može vidjeti žuta strelica koja pokazuje pravac prema Santiagu, a kako se put bliži odredištu svakih pola kilometra može se pročitati udaljenost do Santiaga na kamenju ukopanom pored puta.

Autor: Bruno Abaz

Objavljeno: 30. 06. 2015. u kategoriji Što čitati/gledati