Papa Franjo – Lumen Fidei

Upute, dogmatske konstitucije, instrukcije, deklaracije, pobudnice, enciklike, dekreti - sve su to nazivi za službene dokumente Rimokatoličke crkve koje objavljuje Sveta stolica. Svi ti dokumenti pišu se na latinskom jeziku, a potom prevode na druge jezike. Posebno papino pismo upućeno cijeloj Crkvi o važnim pitanjima vjere i morala zove se enciklika. Ivan Pavao II. objavio ih je četrnaest, a Benedikt XVI. tri. Papa Franjo, 5. srpnja ove godine, objavio je svoju prvu encikliku pod nazivom "Lumen Fidei" ili na hrvatskom "Svjetlo vjere".

Nastala u Godini vjere i govori o vjeri

Tu encikliku počeo je pisati Benedikt XVI. dok je još bio papa želeći sastaviti niz enciklika o teološkim vrlinama vjere (Svjetlo vjere), nade (Spe salvi) i ljubavi (Deus Caritas Est). Enciklika Svjetlo vjere posebna je jer su ju sastavili dvojica papa i time svjedoči o kontinuitetu papinskog naučavanja, no budući da je enciklika po definiciji papino pismo, a samo je jedan papa, kao autor se potpisuje samo Papa Franjo. Prema podnaslovu, upućena je biskupima, prezbiterima i đakonima, posvećenim osobama i svim vjernicima laicima. Njena tema nije mogla biti aktualnija: nastala je u Godini vjere i govori o vjeri. U ovom trenu, ona se nalazi na popisu obavezne literature svakog katolika.

Rječnik crkvenih dokumenata je uvijek služben, teološki, kompliciran. I ova enciklika ima ta obilježja. Za njeno razumijevanje potrebno je pažljivo teološko i duhovno čitanje. Njen rječnik nije previše kompliciran, ali zahtjeva svojevrsno studiranje. Svaki od 60 numeriranih odlomaka, podijeljenih u četiri poglavlja, iznosi zaseban sadržaj i poruku, a da bi se usvojili traže da ih se podcrtava, ponavlja, razmatra. Brzi čitači lako će cijelu enckliku pročitati za sat vremena, no ona će pružiti više onima koji joj posvete više vremena.

Jedna je prava vjera, jedan je Bog, jedna je Crkva

U uvodu enciklike papa povezuje svjetlo vjere s darom što ga je donio Isus. Isus sam je svjetlo koje je došlo na svijet kako bi raspršio velike i brojne tmine svijeta. Tu navodi i primjer kritike svjetla vjere od strane mnogih suvremenika kao iluzije i varke, a neki ju čak uspoređuju s tamom ili sljepoćom za pravu stvarnost i istinu. No, velika istina o svijetu, bez vjere zauvijek ostaje obavijena tamom. Vjera upućuje na traženje, na (ponovno) otkrivanje svjetla koje dolazi od Boga, onkraj svijeta, iz budućnosti. Papa u enciklici objašnjava put koji nam vjera osvjetljava i načine kako to obogaćuje naš život. Počinje od oca vjere Abrahama koji je započeo put na kojemu se sada nalazimo pred Bogom. Abraham je primio poziv i obećanje koje se nastavlja na Izraelskom narodu, Mojsiju, u Isusu Kristu i na svima nama danas.

Isusova uloga za vjeru bila je što je Boga iz onostranosti posvjedočio kao blisku prisutnost u ovom svijetu, tj. iskazao je stvarnost i snagu Božje ljubavi. Isus Krist je, objašnjava se, čvrst oslonac za našu vjeru. Mi u vjeri gledamo u njega i gledamo s njime, njegovim očima. To nas povezuje u zajednicu vjernika što pokazuje da nema prave vjere bez Crkve. Vjera se pri tom ne odvaja od razuma i istraživanja svijeta. Naprotiv, cijelo drugo poglavlje trudi se izgraditi dijalog između vjere i razuma vođeno biblijskom mišlju: "ako ne budete vjerovali, nećete razumjeti", iz knjige proroka Izaije. Treće poglavlje predstavlja Crkvu kao majku vjere i posvješćuje da je svaki vjernik poput zrcala, da u svom životu nužno odražava ono što vjeruje. Unutar Crkve i šireći njene granice, vjera se prenosi s osobe na osobu, kao što se plamenom jedne svijeće pali druga svijeća. Crkva osposobljava i snaži za prenošenje punine vjere sakramentima, čuva polog Božjih zapovijedi i odgaja u molitvi. Jedna je prava vjera, jedan je Bog, a jedna je i Crkva i zahvaljujući njoj, polog vjere živi i u svojoj cjelovitosti dolazi do nas.

U posljednjem poglavlju papa daje neke zanimljive naglaske kako vjera uvijek djeluje za opće dobro jer joj je Božja ljubav temelj, kako se vjera živi u obitelji i daje joj blagoslov, kako vjera vrši društvenu ulogu u moralnom smislu i kako vjera u svim teškoćama daje utjehu, snagu i nadu. Enciklika završava molitvom Mariji, majci Crkve za pomoć u vjeri koja i sažima sadržaj cijele enciklike.

Nastavak rada pape Benedikta

Papa Franjo je u kratkom razdoblju svoga pontifikata stekao ugled jednostavnog i otvorenog pape koji u svakoj mogućoj prigodi iskazuje sveto prijateljstvo, blagost, vedrinu, potiče na molitvu, na dijalog i suradnju sa svim ljudima. U enciklici Svjetlo vjere imao je priliku progovoriti o vjeri i tako je predstavio svoj teološki stil govora. Njome je odao počast radu bivšeg pape Benedikta XVI. i odredio bitne smjernice svoga naučavanja.

Potičemo i ohrabrujemo sve mlade da umjesto jednog odlaska u kafić nabave ovu encikliku i pokušaju je pobliže istražiti. Bit će im to korisno upoznavanje teološke misli i crkvenih dokumenata, a sigurno će ih učiniti barem malo pametnijim vjernicima.

Na kraju enciklike, Papa Franjo upravlja molitvu Blaženoj Djevici Mariji. Molimo s njim:

Pomozi, Majko, našu vjeru! Otvori nam uši za Riječ, da čujemo Božju riječ i prepoznamo Božji glas i Božji poziv. Probudi u nama želju da slijedimo njegove korake, da izađemo iz svoje zemlje i prihvatimo njegovo obećanje.
Pomozi nam da nas dotakne njegova ljubav da bismo ga mogli dotaći svojom vjerom. Pomozi nam da se potpuno pouzdamo u njega, da vjerujemo u njegovu ljubav, nadasve u trenucima nevolje i križa, kada je naša vjera pozvana rasti.

Posij u našu vjeru radost Uskrsloga. Podsjeti nas da onaj koji vjeruje nikada nije sam. Nauči nas gledati Isusovim očima, da on bude svjetlo na našem putu. I da to svjetlo vjere sve više raste u nama kako bi svanuo onaj dan koji ne poznaje zalaska, koji je sam Krist, tvoj Sin, naš Gospodin!