(Za)voljeti sebe!

Ponekad i sama zaboravljam dobrobiti posla koji radim, zbog zaokupljenosti tehničkim i vremenskim ograničenjima. Zastala sam prošli tjedan tako nad psalmom koji me – iako sam ga pročitala po tko zna koji put – opet dirnuo. Tako je jedan običan radni dan postao još jedna mala prekretnica u mom životu. Naime, radi se o psalmu 139. i  vjerojatno ga prepoznajete iz lijepe duhovne pjesme. „Gospodine, proničeš me svega i poznaješ… Čudesno si me stvorio!“ A onda pogledam evanđelje toga dana i vidim Isusovu poruku kako treba ljubiti… ma i neprijatelja!

I zastanem. Opet mi u dušu udari ista spoznaja… Ja, Ivana, postojim jer me Bog voli! A on me voli jer tako hoće, to je njegova radost! Pogledam svoj život, i shvatim – koliko li je „lako“ ljubiti Boga koji me stvorio, koji me uvijek čeka raširenih ruku, koji mi oprašta svaki moj raskajani grijeh, koji pruža bezuvjetnu podršku, koji me toliko oduševljava. Zaista, kako ne bih mogla ljubiti Boga? Iznad svega! Pa pogledam: prvu zapovijed ljubavi nastojim ispunjavati i ona mi je uvijek na srcu – i kada padam, ustat ću i opet živjeti po njoj jer mi daje snagu, jer je ona Izvor moga postojanja. Pogledam onda drugu zapovijed – ljubiti bližnjega kao sebe samoga... “Lakim“ bismo mogli nazvati i ljubav prema bližnjima – pogotovo ako su i oni dobri prema nama. Oprašta se u ime sklada, ljubi se i blagoslivlja; konačno, tu je i neka dimenzija čovječnosti ako i niste vjernik. Nadalje – ljubiti neprijatelje… I to je spram one teme koja me pogodila – lako! Vjernicima je potrebno posvijestiti „samo“ da smo djeca istog Boga, da se naše dubine vole i prihvaćaju, da grijeh treba odvojiti od grešnika. Možda banaliziram, ali vjerujem da istinskom vjerniku ne predstavlja napor ljubiti Boga, bližnjega, pa i svoga neprijatelja, već svakodnevni duhovni izazov. No, je li ta „laka“ ljubav potpuna?

Bez obzira koliko smo do sada mislili kako su te zapovijedi „lake“ i kako nije „problem“ ljubiti ni Boga ni bližnjega, cijeli život svima nam nedostaje ključna karika… Ljubim li sebe? Rečeno je da trebamo ljubiti svoga bližnjega kao sebe samoga. Možda premalo mislimo o tome - ljubavi prema sebi samome. Ili možda tu ljubav zaobilazimo u širokom luku objašnjavajući sebi kako je to grešno. Stoga, pod „ljubim li sebe“ ne mislim na egoizam, oholost,  bolesnu narcisoidnost  ili neku usiljenu ljubav iz knjiga o samopomoći. Mislim tu na ljubav prema sebi kojom nas Bog sâm ljubi! I… mogu li bližnjega voljeti ako sebe ne volim? Ako se ne ljubim autentičnom ljubavlju, teško ću moći nesebično voljeti i drugoga.

Pozvani živjeti puninu Ljubavi

Kada se susretnemo s pojmom ljubavi prema sebi – u nama se sukobljavaju dvije krajnosti: jedna izranjena s osjećajem manje vrijednosti i druga koja blebeće o svojim uspjesima kako bi dobila potvrdu društva o svojoj vrijednosti i time umirila srce koje vapi za ljubavlju. Nije potrebno ići daleko – u svojem krugu prijatelja imam one koji za sebe misle da nisu lijepi, dostojni nekoga ili nečega i koji su nesigurni u svoje darove, mogućnosti, pa i… postojanje. Knjige za samopomoć takve bi osobe proglasili depresivnima ili obavili teškom dijagnozom manjka samopouzdanja. No, problem je mnogo dublji. Takve osobe, nažalost, koračaju zemljom ne dajući svoj maksimum, ne istražujući i ne produbljujući svoje mogućnosti i iskustva. A sve zbog neke izranjenosti ili nesigurnosti. Pokušavaju ljubiti bližnjega, ali to čine s rezervom upravo zbog prijašnjih iskustava. Žalosno je to za jedno dijete Božje koje je pozvano živjeti puninu Ljubavi!

Isto tako, bliski su mi i susreti s osobom koja svaku rečenicu počinje s „Ja ti to znam…“, koja će bez imalo osjećaja poniziti bližnjega da bi sebe uzvisila; koja  u svakom razgovoru mora hvaliti samu sebe toliko da joj se drugi dive, a istovremeno traži potvrdu svoga života u drugima i zahtijeva od drugih da joj ispune svaku želju. Zašto? Jer se jadno osjeća iznutra i ne prihvaća sebe u pravom smislu te riječi. Ona je kao Narcis iz starog mita, divi se svom odrazu – a zapravo je tjeskoba vlastite nevoljenosti  tjera da se zaogrne prividnom savršenošću. I tako umjesto divljenja, iza svojih leđa postane jadno ruglo ismijavanja drugima. Takva osoba također ne može ljubiti bližnjega u pravom smislu te riječi, jer joj je mjerilo – ljubav prema sebi – iskrivljeno. Bilo da smo sebe prepoznali u prvom ili drugom tipu osobe, ili pak u kombinaciji istih – ne živimo život pun ljubavi, Isusove zapovijedi ljubavi. Što onda učiniti?

Bog me stvorio da budem voljen!

Važno je krenuti iz pravoga smjera. Da biste ljubili sebe, pa bližnje – i sami tu ljubav prvo trebate odnekle dobiti. Prvo se obratite Bogu. Ako u svakom problemu od Njega krenete, vjerujte mi – nikada nećete pogriješiti! Dakle, prvo - doživjeti da sam uopće voljena… To je onaj start koji smo trebali dobiti u svojim obiteljima, kako ne bismo dobili osjećaj manje vrijednosti, nemoći i beskorisnosti i time se ne bi opterećivali cijeli život i tako i sebi i drugima komplicirali život. No, ima nade i za one koji u obitelji nisu dobili ljubav! Bog je rješenje! Našu neuništivu potrebu za ljubavlju, onakvih kakvi jesmo – bez dokazivanja i pretvaranja jedino može ispuniti Njegova ljubav, iskonska i čista. Ona nas podsjeća da smo itekako željeni, da smo stvoreni s razlogom i da je Njemu – vladaru svemira – svatko od nas dragocjeni biser! Reci sada sam sebi: Bog me stvorio da budem voljen! Zato da me obavije svojom ljubavlju. To je bit moga postojanja! Takva spoznaja duši donosi mir, a zatim i radost, tjera svaki strah i ne ostavlja prostora sumnji. Prihvaćate tom spoznajom da je život dar, da ste vi Božja čežnja! Onog trenutka kad padnete na koljena iz očaja, kad se duboko zagledate u Božje oči, kad u odrazu vidite sebe – shvatit ćete pravu sliku. Sliku sebe u svjetlu Božjega plana. Knjige za samopomoć riješile bi to na plitak način – „stanite pred ogledalo, duboko udahnite i ponavljajte sebi da ste lijepi, pametni, uspješni…“ A ja vam kažem – pogledajte se još danas u jedino vjerodostojno ogledalo koje imate! U tišini duše zagledajte se u Božje oči! Jer, onakvima kakvima vas Bog vidi nijedan čovjek ni u najluđem snu ne bi vidio. Toliko ljubavi, mogućnosti, sposobnosti, otvorenosti, pažnje vidi u vama. Tolike nade polaže u svakoga od vas! Prepoznajte se u ljubavi Oca gdje ste željeni, u ljubavi Sina po kojem smo svi djeca istoga Oca, te u ljubavi Duha Svetoga koji je u našim srcima izliven kako bi nam ono gorjelo istinskom ljubavlju. Povjeruj već sada. Bog, sama ljubav - mene ljubi!

Prvo tvoj Bog i ti

Prihvatit ćete – ne samo svoje tijelo, narav, dob i spol, već i svoj život – posao, školu, obitelj, svoje bolesti i slabosti! Odjednom više nećeš imati potrebu trčati u naručje nekog muškarca ili žene zbog prolaznih užitaka, odjednom više nećeš misliti kako je biti bez cure ili dečka u toj i toj godini života izgubljena stvar, dok oko tebe ljudi imaju supružnika i djecu. Odjednom ćeš shvatiti da te i roditelji i braća i sestre i cura i dečko i vlastita djeca mogu toliko povrijediti, ali tvoj Bog ne! Pronaći ćeš siguran oslonac i pravilan slijed – prvo tvoj Bog i ti, a onda bližnji. Od tog temelja, od takve ljubavi nadalje možemo „graditi“ pravu, neusiljenu i  istinsku ljubav prema bližnjemu! Ironično, cijelo vrijeme tražimo od nesavršenih da nas ljube savršeno. A kada dobijemo savršenu ljubav, i oni nesavršeni će nas lakše uzljubiti, jer u nama više neće postojati problem zadrške prema bližnjem zbog osjećaja manje vrijednosti. Više nećemo morati kao djevojka s početka hvaliti sebe i gaziti druge da bismo sebe uzvisili. Čim na ispravan način prihvatimo i ljubimo sebe, lakše ćemo ljubiti i ljude oko sebe. Mjerilo ljubavi najednom će postati ispravno!

Dakle, prihvatiti sebe, zavoljeti sebe Božjim očima prvi je korak. No, treba se zdravo i pomiriti sam sa sobom. Oprostiti sebi, pa se nakon toga odreći i negativne predodžbe o sebi koja nam je već postala životna navika. No, životna je to borba koja traži odluku svakoga dana i sve velike odluke duhovnog života ne nose sa sobom instant rješenje, nego traže dubine skrivene u Bogu. Stoga – jutarnja molitva i čitanje Svetog Pisma koje vrvi Božjom ljubavlju i čežnjom za nama (Post 1, 31; Jr 31, 3; Iz 43, 1; Iz 49, 16; Ps 8, Ps 139; Mudr 11, 25; Mt 10, 30; 1 Iv 3, 1; 1 Kor 6, 15; 1 Kor 6, 19…samo su neki od redaka koji nas ne ostavljaju ravnodušnima ako ih prihvatimo cijelim srcem!) te neizostavna Euharistija – vidljivi dokaz Božje ljubavi prema nama koja se neprestano obnavlja i nikada ne prestaje! To nam je potrebno kao hrana duši, kako bismo (za)voljeli sebe!

Dragi mladi prijatelju, mene je jedno obično jutro navelo da iznova zavolim i trajno volim sebe, ali to nam je svima moguće ostvarivati samo ako povjerujemo da smo najprije od Boga voljeni. Narcis – mladić zaljubljen u svoj odraz – pao je u vodu i utopio se diveći se sebi. Ne budi nesiguran u sebe i ne leži na dnu izranjen. Ne budi objekt nečije ljubavi, nego subjekt Božje, savršene ljubavi. Iz dana u dan, što si Mu u molitvi bliže, jasnije ćeš sebe vidjeti u Božjim očima. A što više voliš sebe, bit ćeš dalje od svoga egoizma, narcisoidnosti, oholosti, sebičnosti. Osjetit ćeš sretnu sigurnost i nećeš više imati potrebu ponižavati sebe, ali ni druge da bi sebe uzvisio. Ljubav koju ti Bog iskazuje - kad je prihvatiš i pohraniš u srce – će izvirati iz tebe prema tvome bližnjem. I tada ćeš shvatiti – narcisoidna ljubav zaista vodi u smrt jer s njom čovjek duhovno umire malo po malo, u mukama. A istinska ljubav prema sebi vodi u ispunjen i sretan život. Izaberi ovaj trenutak za prekretnicu u svom životu i… zavoli sebe!