Marko Barišić | Što je muškarac bez krunice?

1000 oluja, ali samo jedna slobode vrijedna

Zadnjih godina ovaj narod je uvijek nekako u grču dočekivao 5. kolovoza. Prvostupanjska presuda našim generalima pogazila je i onaj posljedni dio nade za pravdom u ovome svijetu. Međutim, kako to uvijek biva, Hrvati su uvijek znali koliko je velik Gospodin i koliko je jaka snaga molitve i krunice. Kroz povijest smo uvijek mi bili ti koji su bili napadani, a mi smo željeli samo jedno - slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Cijena te Lijepe naše su bili životi naših očeva i sinova koji su s molitvama na usnama krenuli braniti ono što nam je bilo Bogom dano. Tako je i bilo, pravda je zadovoljena, a 16. studenoga 2012. godine Istina je izašla na vidjelo. Zašto Istina? Ako vas sjećanje malo slabije služi, toga dana naši generali Ante Gotovina i Mladen Markač su dobili oslođajuće presude u Haagu. No ono još važnije, prisjetite se osjećaja ponosa radi kojeg su vam i duša i srce htjeli iskočit i zahvaliti se Gospodinu. Sjetite se i svijeća koje su zapaljene pred oltarima i molitava koje su izrečene samo kako bi se skinuo taj odvratan teret navodnog zločinačkog pothvata s leđa hrvatskoga naroda. To nas je gušilo dugo godina, ali Istina je izišla na vidjelo, Gospodin se pobrinuo da pravda bude zadovoljena.

Suze ispunjene ponosom

Pravda je zadovoljena, ali što je sa žrtvama, uvijek sam se pitao. Kako se njih ne sjetiti? Upravo oni koji su dali svoj život za Hrvatsku, za nas i slobodu, najveće su blago ovo zemlje i nikako i nikada ne smiju biti zaboravljeni. Svaka suza majke koja je izgubila muža i sina puna je ponosa, onoga ponosa kojime i mi moramo biti ispunjeni. Ti ratnici sada nas kao anđeli čuvaju s neba i sjetimo ih se u molitvama. "Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što", davno je bio izgovorio prvi predsjednik Franjo Tuđman. Znam da se tako disalo i živjelo tih ratnih godina. Tako su naša vojska i policija krenule u obranu domovine, u zadnju bitku koja ih je čekala prije osamostaljenja i kraja rata. Operacija Oluja trajala je od 4. do 7. kolovoza 1995. godine, a njome su oslobođena okupirana hrvatska područja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije.

I dok je srca, bit će i Kroacije!

Baš ta Oluja bila je potrebna da ujedini hrvatski teritorij, kao i oluje kroz koje su prolazili naši generali, vojnici, policajci i njihove obitelji sve ove godine kroz koje su bili lažno optuživani, zaboravljeni i slomljeni, da bi mogli mirno dočekati svoju starost, bliži s Gospodinom i bliži s narodom. Majka mi je jednom dala važnu lekciju u životu rekavši: "Sine, na kraju dana kada dođeš doma u svoj krevet, samo jedna stvar će ti biti važna, a to je da ti srce i duša budu čiste jer inače nećeš imati miran san." Vrijedna lekciju koja se može prenijeti i u život jednoga ratnika. Prošao je bojišta braneći ovu zemlju i vratio se kući kako bi mirna srca njegovi sinovi i kćeri mogli živjeti bez ikakve tiranije. Zato i osjećam ponos jer znam da su se naši generali vratili u svoje kuće nakon oluja koje su ih zadesile i sada mirno žive svoj san. San slobodne i neovisne Hrvatske. I na kraju, sjetimo se jednoga divnoga teksta koji piše na grobu bana Ivana Erdodya u zagrebačkoj katedrali, a stihove potpisuje Antun Gustav Matoš: "Majko, audiant reges! Regnum regno non praescribit leges! I dok je srca, bit će i Kroacije!

Autor: Marko Barišić

Objavljeno: 04. 08. 2014. u kategoriji Kolumne, Marko Barišić