Ivana Foretić | Par riječi iz djela

Bezuvjetna ljubav za stado

Već mi se nekoliko mjeseci mislima provlači tema o kojoj sada pišem, i nakon što pogledam iza sebe shvatim da – koliko god mi važnost nekih osoba u životu bila blagoslov – da sam ih uzimala zdravo za gotovo... Govorim o svećenicima – pastirima koje nam je Isus darovao kao ljude Crkve.

Danas, kada se biti svećenik uzima kao primjer „zanimanja“ sa sigurnom zaradom i olako se uzima njihova zadaća, poslanje i odgovornost – danas je za mene svećenik toliko više. Puno više.

Nakon mojih prvih koraka u vjeri, one prve godine kada sam upoznala Isusa krenula sam češće na mise i susrete kako bih više saznala o svojoj vjeri. Tada sam se prvi puta susrela s predivnom praksom za kojom vapi svaka župa u kojoj se svećenik blati, ogovara, omalovažava. Samo nekoliko riječi nagnalo me da shvatim da je i svećenik čovjek, ali da je u isto vrijeme pastir, Isusov odabranik. Bila je to molitva za svećenika. U prvi mah zapitah se – čemu? Danas mi je više no ikada jasno. Neću sada ulaziti u teologiju, niti nabrajati odlike koje bi svaki svećenik trebao imati, ili suditi. Jednostavno: moje iskustvo i spoznaje.

"Zahvaljujući župnicima, pronašla sam svoje skrivene talente"

Imam tu čast da je iz naše obitelji, s majčine strane niklo jedno takvo zvanje koje je dalo toliko poticaja mom duhovnom rastu da toga nitko nije ni svjestan. Takva zadivljenost i usmjerenje na djevojčicu kakva sam ja bila ne biste mogli postići riječima, samo iskrenim životom, življenjem svoga poziva. Također, kroz djetinjstvo Bog me zaista blagoslovio župnicima koji su „imali sluha“ za djecu i mlade, koji su se trudili i davali nam i dobar primjer uz lijepe riječi.

Sjećam se kako sam zahvaljujući župnicima „iskopala“ i pronašla svoje prve talente. Kako li sam sretna bila! Pa ja sam za nešto sposobna, meni nešto ide! Sjećam se kako su svećenici znali povezati skupinu mladih svojim humorom, otvorenošću. Sjećam se i kako su nas znali i opomenuti, ali opet onako u ljubavi – te se na njih, za razliku od roditelja – nikada nismo naljutili, već bismo razmišljali o svojim postupcima.

Ljubav Pastira

Ne mogu zaobići niti tolike susrete mladih kojima sam u desetak godina aktivnog sudjelovanja upoznala svećenike koji su mlade oduševljavali za Krista. Sjećam se neumornih pastira koji su za svoje ovce molili pred Presvetim dok su one mirno spavale. Iz prve ruke sam vidjela toliko žrtve i odricanja svećenika, i uzimala sam tu žrtvu kao nešto svakodnevno. A bila je to bezuvjetna ljubav za stado. Ona prava, Isusova ljubav. Koja ne traži svoje, koja tiho i nježno djeluje i osvaja. Ljubav Pastira!

Bili su tu i svećenici koji su prenosili svoje spoznaje, koji su mi na fakultetu s radošću podijelili svoje znanje, koji su strpljivo i iznova odgovarali na sva naša pitanja.Poticali su molitvu za druge svećenike i vjernike te gradili atmosferu oprosta i ljubavi.  Ne mogu zaboraviti niti propovijedi. Propovijed jednog svećenika promijenila je moj život. Usmjerila je rijeku mog života u sigurnije korito. Zatim propovijedi s križnih puteva, pa sve riječi izgovorene tijekom duhovnih razgovora i vježbi. Koliki trud, koliko zalaganje! A tek ispovijed... Utjeha u slabosti, obrisane suze usred tuge, iskren osmijeh za moju radost. Krist mi se smiješio kroz svećenika toliko puta kada je rekao „Bog ti je oprostio grijehe. Idi u miru!“ U djeliteljima sakramenta krštenja za svoju djecu vidjela sam nešto više od onoga što svijet vidi. Otvorene ruke, otvoreno srce.

A kako se ti ponašaš prema Pastirovom čovjeku?

Zašto sve ovo pišem? Prije nešto manje od dva mjeseca susrela sam mnoštvo svećenika na jednom susretu. Razgovarali smo o mladima i njihovoj ulozi u Crkvi, te odnosu župnika i kapelana s njima. Rekao mi je tada jedan od tih svećenika: „Vi mladi ste neupitno važni za Crkvu – vaši talenti, sposobnosti, ideje, vaša svježina i zalaganje. Mi svećenici to cijenimo. I vi mladi to znate. Ali nemojte nam zamjeriti ako nešto ne razumijemo, ne stignemo ili se ne sjetimo. Ponekad je teško ne dobiti povratnu informaciju od vas. Meni mladi dolaze, nađu svoje mjesto gdje budu u župi par godina i onda taman kad mislim da imam skupinu, mladi mi odu na fakultet u veći grad.“ Suze su mi navrle od siline ljudskosti. Od iskrenosti „s druge strane“, koju smo zbog svojih potreba bili spriječeni vidjeti. Bio je to hrabar čovjek koji cijeli život sije, a ne vidi plodove svog rada. Bar ne sada.

Svijet ne vidi bitno. Nitko ne zna što prolazi svaki pastir za svoje stado dok ovčice bezbrižno skakuću po pašnjaku. Možda ne vidimo njihove borbe, brige i suze. Ali Isus sve vidi i svakog će takvog slugu obilno nagraditi. A kako se ti ponašaš prema Pastirovom čovjeku?

Moli da tvoj svećenik bude svet

Dragi mladi prijatelju, je li i za tebe svećenik tragač na talente, uredski djelitelj papira, psiholog za razgovor i instruktor duhovnosti koji u sedam dana treba tvoju dušu „dovesti u red“? Jesmo li svi svetu službu počeli uzimati zdravo za gotovo? Možda ne možemo uvijek biti svjesni koliko su srca, vremena, žrtve ili novaca uložili u nas, ali im svakako možemo zahvaliti. Ne samo zalaganjem ili zahvalom koja je i njima kao ljudima potrebna, nego i molitvom.

Prošle sam godine, kao i svake, trebala u jednoj zajednici izvući karticu s imenom sveca kojemu ću se u novog godini utjecati te nakanu na koju ću moliti. Pisalo je na mom papiriću nakana, kratko i jasno: „Moli da tvoj svećenik bude svet.“

Sada vrlo jasno shvaćam da za svoje dobro, za dobro Crkve treba ustrajati u vlastitoj svetosti i moliti za svetost svećenika. Moliti da svećenik (p)ostane čovjek Božji kome je Isus Krist sve u životu. Da živi i izgara za Krista, da bude čovjek Crkve, da ostvari svoje zvanje i poslanje – svoj život.

Hvala ti, Isuse, što si svoje stado zbrinuo. Hvala ti što ne lutamo ovim svijetom bez pastira. Hvala ti na svakom svećeniku koji je prošao kroz moj život, na svakome koji me doveo korak bliže Tebi; na svakom svjedočanstvu, molitvi, žrtvi, sekundi vremena, na svakom poticaju, ohrabrenju, na svakom uloženom trudu. Stostruko im vrati! Čuvaj ih, vodi i blagoslovi!

Molitva svete Male Terezije za svećenike:

O Isuse, vječni Veliki Svećeniče, sačuvaj svoje svećenike u svome Presvetom Srcu, gdje im nitko ne može nauditi.
Očuvaj neokaljanim njihove posvećene ruke, koje svakodnevno dodiruju Tvoje Sveto Tijelo.
Očuvaj čistima njihove usne, koje su crvene od Tvoje predragocjene Krvi.
Sačuvaj čisto od svega zemaljskoga njihovo srce, zapečaćeno uzvišenim znakom Tvoga slavnoga svećeništva.
Neka rastu u ljubavi i vjernosti prema Tebi i štiti ih od zaraze ovoga svijeta.
Snagom pretvorbe nad kruhom i vinom, daj im i snagu pretvorbe nad srcima.
Blagoslovi njihov rad bogatim plodovima i podari im krunu vječnoga života.
Amen.

Autor: Ivana Foretić

Objavljeno: 16. 04. 2014. u kategoriji Kolumne, Ivana Foretić