Ime je znak

Nomen est omen. Ime je znak. Barem tako kaže latinska izreka. I iako ju ja ne shvaćam poganski i doslovno, posljednjih se dana nađoh u situaciji da moram razmišljati o imenima i njihovom značenju za novo biće. Nikada kao kad sam postala majka, nisam ni razmišljala o tome - što neko ime nosi sa/za sobom?

I tako razmišljajući krenem od činjenice da ime, koje mi je dano i koje dajem, ima neku simboliku. Najčešće ime daju roditelji, koji su bili otvoreni za novi život i koji su s Gospodinom bili dio djela Stvaranja. Imenom su nam izrazili nešto što im je posebno važno, možda neko očekivanje ili pak nešto što su nam poželjeli da nam se ostvari kroz život, pokazavši da cijene svoj narod, prirodu, nekog sveca ili velikana te da nam žele da u svom životu budemo slični onome čije ime nosimo, da iste odlike i sami znamo cijeniti i slijediti. Iz te perspektive davanje imena čini se još odgovornijim!

Važnu ulogu u davanju imena uvijek je igrala vjera, pogotovo na našim prostorima. No, da ne bih odšetala u sociološke, povijesne i etnološke vode, vraćam se svom iskustvu. Gledajući davanje imena kroz prizmu vjere, prvo što sam se zapitala bilo je – postoji li svetac ili svetica koja je moj i(li) život mog supruga prožela svojim djelovanjem?

Sveci – putokazi kroz život

Eh, ti su mi trenuci prisjećanja otvorili tolike dragocjene vidike i dali nove spoznaje da sam danas zahvalna na tom „osvrtu“, bez obzira na ishod s imenom. Jer, proživljavajući te trenutke, nisam ni vidjela koliko se Bog kroz svece kojima sam se utjecala – proslavio i u mom životu! Srednjoškolske sam dane provela moleći utorke svetoj Marti, zatim su tu bile molitve u nevolji Tereziji od Djeteta Isusa, pa godišnja molitva svetoj Brigiti. Fakultet me vratio obiteljskoj pobožnosti svetom Anti, ali i tada „novootkrivenoj“ zaštitnici beznadnih slučajeva (da, totalno sam se pronašla u toj kategoriji!) – svetoj Riti. Zatim je veliku ulogu u mojoj vezi odigrala i moja okrenutost uzoru, svetoj Filomeni – koja mi je kroz Holywin progovorila. I sad... zamislim se ja malo i shvatim koliko je toga izmoljeno i koliko je toga  i uslišano s „odgodom“, sve savršeno tempirano, i koliko je toga za moje dobro uslišano „protiv moje volje“, a moj je život učinilo neizmjerno bogatim i ispunjenim. Hvala ti, Bože za te svece - putokaze kroz moj život! I mislim si: to je to. To su te svetice. No, ipak je iz prikrajka, bez moje molitve upućene njemu, upravo vidljivim znakovima - djelovao i jedan svetac...

Ljubav rođena pod okriljem sv. Martina

Tog vrućeg, ranog srpanjskog popodneva 2004. druga je Lošinjska skupina prve godine formacije animatora, kročila u Dom svetog Martina. A dvoje ljudi nije imalo pojma da će im se životi tog popodneva uz neprestanu prisutnost jednog sveca – zauvijek promijeniti. Znam, zvuči kao najava najnovije američke ljubavne komedije, ali ovo je zaista istina! Njih su se dvoje susreli u Domu svetog Martina, a komunikacija je počela posredstvom ženske varijante imena tog sveca – Martine. I tako su krenuli oni na put upoznavanja, na početku već kušani, ali u srcu sigurni da će s Bogom biti sve super. Uvidjeli oboje ubrzo da je to Taj, odnosno Ta, za koje su molili godinama i odluče od te tople ljetne večeri koračati u istom smjeru vođeni koracima Onoga koji ih je stvorio. Mjesto na kojemu su donijeli odluku bila je stara klupica, a iza nje – kip (kakva slučajnost!) – svetog Martina. Lijepo! I tako šestogodišnji put pun ljubavi, smijeha, suza, pitanja i odgovora urodi čežnjom u srcu mladića koji je odlučio pitati djevojku želi li postati njegovom ženom. Odgovor je bio neupitan, ali – gle ti slučajnosti – odigralo se to pred srednjovjekovnom, romantičnom crkvicom, gotovo ruševnom, ali u njihovim srcima zauvijek ucrtanom – crkvi je zaštitnik sveti... Martin. Postaje priča – nekome jeziva, nekome providonosna! No, par nakon velike odluke i predivnog dana vjenčanja počne uređivati svoje gnijezdo, kutak pod suncem i – kao i većina parova – nekoliko tjedana nakon vjenčanja počnu odmotavati veliki broj lijepih umjetničkih djela koje su dobili prigodom sakramenta ženidbe. No, zbog ljeta i putovanja, neke ostaviše i za kasnije. I tako ostade jedna slika do tog rujanskog jutra. Još jednog od onih dana koji mijenjaju živote. Sreća neizmjerna! Plod naše ljubavi, Božji dar nam je darovan! Hvala Ti! Ženu, naravno, primi „sindrom“ savijanja gnijezda, pa pospremajući odluči odmotati i posljednju pristiglu sliku koju su poslali dobri ljudi - koji nas slabo poznaju, ali im se svidjela slika - i (ne znaju zašto) podsjetila ih na nas. Maknu mašnu i lijep omot...Suze i nevjerica...Slika je to crkve svetog Martina pred kojom smo se zaručili, zajedno s brijegom koji nosi njegovo ime, i kipom koji je stajao iza nas na početku veze.

Još dva mjeseca i naš će dom, čije središte krasi spomenuta slika, upotpuniti još jedno biće. Pod okriljem svetog Martina bit će nas četvero! Trebalo je devet godina, ali znakovi se još broje... Bože, tvoj je smisao za humor zaista vrhunski, a Providnost neizmjerna. Sveti Martine, hvala ti!

Nomen est omen. Ime je znak. Sine Martine - čekamo te!