Promjena kreće s tobom!

U tijeku je treći tjedan ljetnog duhovno-radnog kampa u Gunji u organizaciji Studentskog katoličkog centra, udruge Magis i Đakovačko-osječke nadbiskupije. Kako je Gunji pomoć prijeko potrebna, otvoren je i četvrti termin od 10. do 16. kolovoza za koji se još možete prijaviti.

Ako se još premišljate biste li ispunili prijavnicu, možda vas nagovore sami mladi volonteri koji su svoje ljeto i svoj odmor odlučili pokloniti onima kojima je pomoć u ovome trenutku najpotrebnija. Svoje su dojmove s nama podijelili mladi volonteri druge skupine. Zašto su se odlučili krenuti u Gunju, što tamo rade, kako ih je to iskustvo obogatilo... Otkrijte u ovim svjedočanstvima, a posjetite i Facebook stranicu koju su napravili kako bi sa svima podijelili svoje dojmove te i na taj načim pomogli.

Odvažiti se pomoći onima kojima je to najpotrebnije

Ima li nešto draže Bogu od toga da slijedimo Krista ljubavlju i pomažemo bližnjemu u nevolji? Ovih tjedan dana u kampu sve nas je djelomice promijenilo. Želio bih da što više ljudi otvori svoje srce Kristu i da se odvaže pomoći onima kojima je to najpotrebnije. Ljudi koje sam upoznao dali su mi novu nadu i pokazali da se odvažnošću i ljubavlju mnogo toga može učiniti. Ovo je jedno predivno iskustvo koje će me zasigurno pratiti do kraja života. (Davor, Zagreb)

Božji poziv na izlazak iz svakodnevice

Kamp u Gunji bio je Božji poziv da iziđem iz svoje svakodnevice, svoje udobnosti i žrtvujem svoje vrijeme za ljude kojima je potrebna pomoć i drago mi je što sam se odazvala tom pozivu. Sve sam stavila u Božje ruke i pustila Njega da me vodi i drago mi je što sam to učinila. Upoznala sam divne ljude, stekla nove prijatelje, mnogo toga sam naučila o sebi. Nevjerojatno kako mi u tih tjedana dana, dok sam bila u Gunji, ništa nije nedostajalo. Nije mi trebao ni mobitel, ni TV, čak mi ni moja obitelj nije nedostajala. Čudila sam se samoj sebi i mnogo puta sam se znala upitati odakle mi sva ta snaga, kako to da nisam umorna ili da me ništa ne boli. Tek tada sam uvidjela od kolike nam je važnosti bila svakodnevna jutarnja molitva i večernja misa i koliko nam je milosti, snage, mira i radosti dao Bog kako bi mogli obavljati poslove koji su nas čekali. Naučila sam da rad popraćen molitvom donosi mnogo plodova i da je čovjeku zaista malo potrebno da bi bio sretan i ispunjen. (Marina, Osijek)

Da, baš ti, Kristina, ideš pomoći!

Osjetila sam snažan poziv da odem tamo, iako nisam imala ideju kako bih im to baš ja od svih ljudi mogla pomoći, a nakon toga uslijedila je misao o tome kako si ne smijem dozvoliti da se odreknem odgovornosti. Da, baš ti, Kristina, ideš pomoći! Toliko se ljudi uporno dobacuje s tom lopticom odgovornosti, ali ti nećeš. Iako sam neko vrijeme bila puna strahova oko uobičajenih pitanja komfora, to se sve izbrisalo kad sam došla u kamp. I sada kada prijateljima pokušavam prepričati kako mi je bilo, sve više shvaćam koliko je to iskustvo nemoguće artikulirati... Ondje sam bila presretna. I da ne moram pisati završni rad, vratila bih se u posljednji termin, čak štoviše, radije bih cijeli mjesec štemala zidove, nego pisala završni rad. (Kristina, Osijek)

Novinski članci - pusta priča

Sudeći po onome što sam slušala i čitala svo vrijeme, činilo se da je situacija u Gunji već mnogo bolja, da su ostali tek završni radovi. Odlučila sam darovati malo svoga vremena i pomoći tim ljudima. Ono što sam vidjela kada sam stigla govorilo je kako je većina novinskih članaka samo pusta priča. Situacija je zapravo iznimno loša, a ljudi su izmučeni, slomljeni i tužni. Trebala im je naša ruka jer ne mogu sami, trebala im je naša lijepa riječ i osmijeh da se ponovo usprave, da vide da ih Bog nije napustio u nevolji. Svima nama bio je to poticaj da vrijeme ondje iskoristimo najbolje što možemo. To ne bi bilo moguće bez predivnih ljudi koji su organizirali kamp. Hvala im! Atmosfera je u kampu bila predivna, toliko radosti i pozitivne energije na jednome mjestu rijetko se viđa. Dan nam je započinjao i završavao molitvom. Kroz dan smo se davali ljudima na raspolaganje, čvrsto držeći alat, a ni izmoreni nismo skidali osmijehe s lica, jer i kad je bilo najteže, nije nam bilo teško kao onima koji su izgubili sve. Osjetila se Božja prisutnost. Nitko od nas nakon tjedna provedenog u Gunji više neće biti isti. Bilo je to Božje poslanje. Darovali smo malo, a zauzvrat dobili prepuno srce radosti i prijateljstva koja će vječno trajati. (Marija, Slavonski Brod)

Svakim žuljem i upaljenim mišićem, u meni je rasla nada

Gunja je za mene postala sinonim za nadu. Našla sam se u mjestu čije sam ruševno stanje mogla poistovjetiti sa stanjem vlastitoga duha. Došla sam naći kratki odmor od sebe u umoru za druge. Ali dobila sam neočekivano više. Svakim odrađenim danom, svakim zarađenim žuljem, okrbanim zidom, upaljenim mišićem u meni je rasla nada. Vidjeti da svojim rukama činiš nešto što je zbilja od pomoći, osjetiti neizmjernu zahvalnost ljudi koji se osjećaju zaboravljenima od svih neopisiv je osjećaj. Toliko mladih je napustilo komfor doma i dalo daleko više od onoga što je zbilja u njihovoj moći i snazi, samo da bi bilo na nesebičnoj usluzi drugima, to bi trebala biti nit vodilja, ideja koja će nas držati jakima, složnima. Pomagali smo obnoviti kuće Gunjana, a meni su oni i kamp kao takav i svaki pojedinac u njemu pomogli obnoviti vlastiti duh. Vratili su mi vjeru u sebe i vjeru u bolje sutra. (Danijela, Zagreb)