Srce i riječ za Vukovar

Već tradicionalna svečana akademija sjećanja na žrtvu Vukovara za dragu nam domovinu održana je u utorak, 19. studenog, u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog instituta. Akademija naziva Srce i riječ za Vukovar koju uređuju i organiziraju bogoslovi i poglavari Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa započela je nastupom vokalnog ansambla Antiphonus. Program su vodili bogoslovi spretno izmjenjujući svetopisamske tekstove i propovijedi kardinala Kuharića i kardinala Bozanića. Na početku akademije rektor Anđelko Košćak je u ime Bogoslovije pozdravio okupljene. Gosti svečane akademije i ove godine su bili živi svjedoci vukovarskih stradanja i patnji, milosrdna sestra svetoga Križa s. Damira Biškup, predsjednik Hrvatskog Crvenog križa primarijus dr. Josip Jelić te novinar i ratni izvjestitelj za Hrvatsku radio-televiziju Martin Vuković.

Snažna svjedočanstva odjeknula dvoranom

Sestra Damira, koja je u bolnici radila na odjelu pedijatrije, posvjedočila je da je u razdoblju od lipnja do studenog 1991. u bolnici u Vukovaru rođeno trinaestero djece. U teškim uvjetima bez struje, s nedovoljno hrane i vode, uspjevali su sve njih zbrinuti. Također, sestra je posvjedočila kako su u tom razdoblju vojnici često dolazili sestrama i tražili ih krunice kako bi ih mogli ponijeti sa sobom i krenuti u obranu svojega grada, svoje ulice, svojega doma s pouzdanjem u Boga i zagovor Blažene Djevice Marije. Svoje je svjedočanstvo popratila i pjesmama koje je napisala Vukovaru i o Vukovaru, neke je pročitala, neke otpjevala, a zadnju „Teci teci Dunave“ otpjevala je zajedno cijela dvorana Vijenac.

Evanđelje je zalog pobjede

Svoje je svjedočanstvo iznio i primarijus doktor Josip Jelić. On je govorio o važnosti i potrebi darivanja krvi. Napomenuo je kako su krv i transfuzija krvi od velike važnosti kod operativnih zahvata. Istaknuo je da u Domovinskom ratu nijedan pacijent, bilo civil, bilo vojnik nije umro zbog nedostatka krvi. U ratno vrijeme, u Hrvatskoj je upotrijebljeno oko 1,1 milijuna doza krvi za potrebne. Sva je ta krv bila od hrvatskih darivatelja iako su u susjednim zemljama već bile spremne, ako bi zatrebalo, doze krvi. Vukovarci su u najkritičnije vrijeme sami sebe spašavali. Iako izmoreni i izmučeni, oni koji nisu bili ranjeni davali su svoju krv za pomoć bratu čovjeku. Veličinu tih ljudi dodatno oslikava i činjenica da je ta krv išla kako za hrvatske ranjenike, tako i za protivničke, istaknuo je primarijus Jelić.

U tome su se u djelo sprovele riječi kardinala Kuharića: „I naše rodoljublje ne smije biti otrovano ni kapljicom mržnje ili želje za osvetom. Obrana slobode i mira je pravo i dužnost, ali uvijek u granicama zakonitosti pravne države, zato se ne smije ništa učiniti ni protiv ljudske osobe, ni protiv njene imovine što bi bilo izvan zakonite obrane i što bi bilo samo izraz mržnje i osvete, stoga naše rodoljublje ne smije biti ni rasističko, ni imperijalističko, ni šovinističko. Naše je rodoljublje kršćansko, stoga ponavljam ono što sam kazao nedavno i u Petrinji. Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu. Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegovoga. Ako je ubio moga oca, brata, sestru... Ja neću vratiti istom mjerom, nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre... To je Evanđelje! Možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog POBJEDE! To moraju biti naša načela, to moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve zmaja.“

Ratni događaji iz perspektive novinara

Posljednji svjedok koji je govorio bio je novinar Martin Vuković. On se prisjetio kako je u svibnju 1991. išao u Vukovar izvještavati o događajima i već tada je nailazio na brojna upozorenja i veliki oprez u svakodnevnim životnim situacijama jer je rat već bio počeo. Prisjetio se kako su morali biti oprezni na kojem će katu u hotelu izaći jer krivi kat mogao je značiti smrt već tada. Također se prisjetio i brojnih Iločana koji su bili prisiljeni napustiti rodno mjesto i svoj dom. Rekao je i kako u najbližim gradovima, kojih 30-ak kilometara od Vukovara, ljudi nisu ni slutili što se tamo događa. Istaknuo je još jednom važnost izvještaja koje je slao Siniša Glavašević i svih njegovih pokušaja obavještavanja i animiranja svjetske javnosti o stanju u Vukovaru.

U znak zahvale za suradnju, gospodin Milan Zanoški je u ime Kluba veterana 148. brigade HV-a Zagreb-Trnje uručio zahvalnicu rektoru Košćaku.

Akademija je završila molitvenim dijelom u dvorištu bogoslovije kojega je predvodio duhovnik, vlč. Vlado Razum. Na kraju istoga, svi okupljeni su bili pozvani položiti svoje lampione koje su donijeli ispred križa, također formirajući križ. Akademiju su pratili i nastupi bogoslovskog okteta, a po prvi puta nakon više godina i bogoslovski tamburaški sastav.