Isus pada drugi put pod križem

Svima nam je poznato da je ljudski griješiti. Padati je tako normalno. Ali pasti drugi put pod istim teretom, hm, pomalo je već sramotno. Valjda se očekuje da učiš na greškama i ideš dalje. Uzdignute glave, po mogućnosti.

Ali ne. Isus daje novu logiku. Padni i pogni glavu. Osjeti tvrdu zemlju iz koje si uzet, pogledaj u oči prah u koji ćeš se vratiti. Pogledaj u ono što si bez Boga koji ti daje dah života. Svaki put kad tu činjenicu zaboravim, padam. 

Nije to nikakvo omalovažavanje čovjeka nego samo škola poniznosti. No, trebamo biti svjesni da tajna obraćenja ne leži u samom padu, nego u spremnosti da ustanemo i krenemo dalje. Kažem dalje, ne ispočetka. Ispočetka bi onda trebalo ponoviti i greške, a to baš i nije neki profit. To bi značilo da ništa naučili nismo. A jesmo. 

Danas kad ponestaje strpljenja, kad sve treba biti ispunjeno sad ili odmah, teško je zaustavljati se na vlastitim padovima ili, još gore, na padovima drugih. Teško je zastati jer bi to značilo i susret s Bogom. To bi, nadalje, prouzročilo potrebu za mijenjanjem onoga što nije dobro, a to je u najmanju ruku teško. Ponekad se događa da se ne želim odreći onoga što znam da nije dobro, ali je ugodno mojim osjetilima. Ponekad ni pad u tome ne pomaže, pa ni riječi i savjeti drugih.

A kad je riječ o drugima, oni više nisu ni slučajni prolaznici. Ma, druge ne primjećujem, a kamoli njihove potrebe. Za mnoge stvari tražim kraći put i neku zaobilaznicu nepotrebnih stvari. Šteta, jer na taj način zapravo učim i ono gradivo koje obično ostaje u kvadratiću „Za one koji žele znati više“. A tako bismo svi puno više mogli napraviti zajedno - jedni za druge. Mogli bismo učiti iz iskustava onih koji su putem vjere već daleko dogurali ili su daleko (na početku) ostali.

Istina je i da se često događa da su nam pogreške drugih prelagana lekcija i tek vlastiti pad naučimo cijeniti. No, to mi ni danas ne smije biti opravdanje za ignoriranje patnje i potrebe drugih. 

Stoga treba krenuti dalje. Ne zaustavljati se više nego je potrebno. Ne lizati vlastite rane kao vuk, nego nastaviti putem križa prema slijedećoj postaji, slijedećem susretu. Neka i opet drugi budu između mene i Boga. Ne kao zapreka, nego kao oni čiji hod i pad pratim, usmjeravam, potpomažem i preporučujem vodstvu Duha Svetoga. On neka nam svima daje snagu za svaki novi korak prema Ocu i Sinu!