Isus pada prvi put pod križem

Povorka je krenula iz Jeruzalema prema brdu Kalvariji. Nisu daleko odmakli kad je Isus pao prvi put pod križem. Meni su dugo u ovoj postaji najčešće za uho zapinjale riječi prvi put. One ustvari naznačuju da to nije jedini pad, da će ih sigurno biti još. Često su mi se zato u nutrini javljala razna pitanja. Pa čemu onda dramatiziranje oko ovog prvog pada? Čemu uzdasi koje sam znala čuti među pukom dok se čitala ova postaja? Nije li strašnije ono što se događa poslije? Da, događa nam se često da relativiziramo taj pad jer pasti prvi puta i nije neki neuspjeh. Puno je dramatičniji drugi ili treći pad, tik do cilja. 

Od tih mojih pitanja prošlo je puno vremena. Danas razmišljam o svojim padovima i neuspjesima. Svaki mi se duboko urezivao u srce i dugo se nisam mogla oporaviti. Svaki! Nisam brojila koji je prvi, drugi, treći… Svaki je ostavio svoj ožiljak. Počela sam tako dublje promišljati o značenju ovog prvog Isusovog pada. Pad je doista sastavni dio ljudskog puta. Tome nas želi poučiti ovaj prvi pad odmah na početku Isusova križnog puta. Isus doista pada pod teretom naših grijeha. Okružen je svjetinom koja je vjerojatno još u nekom iščekivanju hoće li taj „čudak iz Galileje“ stvar ipak preokrenuti u svoju korist. No, evo pada već na početku. Gotovo je, a kao da nije. Isus šuti. Ustaje i kreće dalje, u tišini, polako, snagom koju jedino Bog daje. 

Nije li prihvaćanjem križa, prvim padom i ustajanjem vodio istu borbu koju vode bolesnici danas? Patnja je teška riječ, iskustvo patnje još teže. Patnju ili smo iskusili ili ćemo iskusiti na ovaj ili onaj način. Vjerojatno nas neće mimoići. Pomislimo na sve one koji se susreću s ispijanjem kaleža vlastitog života obojenog bolešću. Bolest se često događa upravo kao prvi pad. Čovjek pun snage, živosti, volje samo u jednom trenu doživi kao da se nešto događa. Vlastito tijelo više ne ide u korak s njim. Kreće potom jedna normalna procedura: posjeti liječniku, pretraga ova i ona, dijagnoza ova i ona, borba s prihvaćanjem, život s bolešću. Slijedi put: slabost, nemoć, predanje, sumnje, vjera, očaj, nada, trenuci svjetla i tame. U svemu tome čovjek često ima osjećaj da ostaje sam, sam sa svojim Bogom. 

Nejasni su nam takvi padovi u ljudskom životu. U trpljenju i boli kao da ori pitanje: Zašto? Možda se odgovor nalazi u vrlo jednostavnom primjeru. Jeste li ikada gledali dijete kako uči hodati? Koliko li samo puta padne dok ne nauči! Dobri su to padovi jer se događaju pri učenju nečega bitnoga. Njemu nije važno je li palo ili nije, važnim postaje samo cilj: naučiti hodati. U padovima, neuspjesima, patnji… naslućujem da učimo nešto veoma bitno: ŽIVOT!