Isusa osuđuju na smrt

Kristov hod putem muke započinje poput svakog puta muke – osudom. Na početku svakoga križnoga puta stoji osuda. Osuda se u društvu pokazuje i nazire kao pravedni okršaj s nepravdom. Osuda tako shvaćena i promatrana postaje jamcem pravednosti unutar jednoga društva. Ona je tu kako bi se zlo kaznilo i prokazalo kao takvo. Osudom zla prepoznaje se dobro. Prihvaća ga se kao ono protivno zlu te ima moć izgraditi društvo i nema snagu nekoga povrijediti za razliku od zla.

No, svjedoci smo, kako često naše iskustvo pokazuje, drugačije stvarnosti. Često i sami primjećujemo kako češće pobjeđuje zlo negoli dobro. Osude zla sve više izostaju, a vrjednovanje dobra sve više se marginalizira. Osude više nisu svjedočanstva radikalne pravednosti koja pristaje uz dobro. One postaju samo plan uništenja onoga koji nije podoban našem životu ili našem sistemu vrjednovanja stvarnosti. Isto primjećujemo i u Matejevom izvještaju o Kristovoj osudi u riječima: "Kad se dakle sabraše, reče im Pilat: "Koga hoćete da vam pustim: Barabu ili Isusa koji se zove Krist?" Znao je doista da ga predadoše iz zavisti." (Mt 27,3). 

Stav koji se prihvaća ili osuđuje

Ovakva nas osuda začuđuje. Kristova se osuda, ukoliko promotrimo riječi kojima biva optužen kroz sve evanđeoske izvještaje, temelji na njegovim odnosima. Naime, Isusa optužuju zbog njegova odnosa s Bogom kojeg naziva svojim Ocem; zbog odnosa s ljudima koji su obilježeni i marginalizirani, a na njegov život imaju velik utjecaj; zbog onih koji su od društva odbačeni i nazvani grješnicima, a prema Kristu pretekoše mnoge revnitelje Zakona u Kraljevstvu Božjem (usp. Mt 21,3).

Odnosi koje Isus gradi nemaju iste temelje kao odnosi koje grade oni koji ga optužuju. Njegovi odnosi nisu utemeljeni na interesu, profitu, samodostatnosti, zadovoljenju vlastitih potreba, a niti na slovu Zakona. Kristovi su odnosi protkani ljubavlju. Oni odišu puninom prihvaćanja koja je kadra promijeniti prihvaćenoga – dati mu moć stvaranja novih odnosa utemeljenih u mjeri ljubavi od koje nitko nema veće. Takav stav koji ponekad i mijenja društvene okvire rušeći podjele među dionicima društva ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. Stav je to koji se ili prihvaća ili osuđuje. 

Božji pogled ljubavi

I sami smo često u našem životu dionici osuda, bilo da smo sami osuđeni ili da o drugima sudimo. I to baš na temelju odnosa. Tako olako prosuđujemo je li nam netko po volji ili nije, uklapa li se netko u naše okvire prihvaćanja ili ne. Vođeni smo pritom logikom onih koji i Krista osudiše tražeći vlastiti interes i komoditet. No, ukoliko pažljivije iščitavamo evanđeoske retke o Kristovoj osudi, primijetit ćemo kako Krist na osude ostaje postojano tih. On se ne da isprovocirati i ne daje odgovore na nepotrebna pitanja. Krist šuti i usta ne otvara jer je zlo to koje osuđuje dobro.

Zlo traži činjenice, koje su se dogodile ili su pak samo plod vlastite projekcije, kako bi uništilo ljubav, kako bi razorilo odnose i u njih unijelo nemire i razdor. Zato stati na Kristovu stranu u našem životu i u osudama koji obilježavaju naš životni hod znači imati cjelovitost odnosa u ljubavi koja traži dobro drugoga ne osuđujući ga, nego  prihvaćajući ga takvog kakav jest. Samo tim stavom povjerenja u ispravnost Kristovog odnosa prema osudi i mi možemo postati svjedoci koji dopuštaju Bogu da im bude blizak u njihovim osuđenostima, ali i koji će stvarnost životnih događaja promatrati Božjim pogledom ljubavi onemogućavajući tako da i sami postanemo zahvaćeni napašću osuđivanja.

Stoga, u daru predanja Gospodinu i njegovu vodstvu, molimo ga da nam daruje vjernost njegovim riječima "Ne sudite" (Mt 7,1a), kao i onima "Blago vama kad vas - zbog mene - pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!" (Mt 5,11), kako bismo uvijek u našim odnosima mogli biti posrednici ljubavi koja je plod samo njegove milosti i dara praštanja.