Veronika pruža Isusu rubac

Na životnim križnim putevima svaka je pomoć dragocjena, no najveća je kad je pokrenuta iz sućuti srca. U vrijeme kad svjetina divlja, jedna žena istupa pred Isusa. U očima joj se vidi strah, ali su sažaljenje i ljubav prevladali. Ona u tom trenutku živi samo za njega. Sagiba se i pruža Isusu rubac. Pruživši mu rubac, tu naizgled neznatnu stvar s obzirom na Isusovo trpljenje, učinila je sve što je mogla. Zauzvrat dobiva nešto neprocjenjivo: pravu sliku Krista. Prepoznajemo li Veronike danas?

Lice koje je Isus ostavio na Veronikinu vezu lice je svakoga čovjeka i bez znoja i krvi, lice je Boga koji ne slijedi put sile, nego poniznosti; lice koje nije estetski savršeno, kozmetički uljepšano, lice čiju ljepotu otkrivamo u duši. Čovjek i danas postavlja pitanje: Gdje naći Boga? Gdje je Bog? U licima stradalih privilegirano je Božje mjesto. I u onim licima grijehom i zlom ranjenim. Oko nas je prepuno umornih, tužnih, razočaranih, strašljivih, uplakanih, ostavljenih lica, lica lijepih i lica ružnih. Lice je poziv da se primaknemo, da ugostimo vezom blizine, vremenom slušanja, da ga zaogrnemo iskorakom solidarnosti, rupcem lijepe riječi, utjehom. I nama je potrebna ljubav, ljudska pažnja, razumijevanje, prijateljstvo. Biti čovjek, značilo bi imati srca za druge.

Gospodine, gledam te u oči i pitam se znaš li da te želim vjerno slijediti. S tobom imam sve i kad ništa nemam, a bez tebe nemam ništa i kad sve imam. Sve u životu ovisi o tebi. Ti si nam ostavio otisak svoga lica na Veronikinu rupcu da nam tvoje lice bude snaga da možemo svakome i u svako doba pružiti rubac pomoći. Gospodine Isuse, daj da prepoznam tvoje lice u licima svojih bližnjih, ali i u licima patnika, nevoljnika, u licima dosadnih i meni protivnih ljudi. Učini me da budem glas onima kojima je on oduzet, dom onima  koji ga nemaju, nada gdje vlada proklinjanje i panika, hlad za umorne. Daj da prepoznam sakrament tvoga lica u licima braće ljudi. Utisni mi u dušu otisak svoga lica.