Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu, 13. svibnja

Tri ključne riječi za dobar obiteljski život

Draga braćo i sestre, dobar dan!
Današnja kateheza predstavlja svojevrsna ulazna vrata niza razmišljanja o obiteljskom životu, stvarnom životu obitelji, s njegovim vremenima i njegovim događajima. Na tim su ulaznim vratima napisane tri riječi koje sam ovdje na Trgu već više puta ponovio. A te riječi glase: "molim", "hvala" i "oprosti". Naime, te riječi utiru put za dobar život u obitelji, za život u miru. To su jednostavne riječi, ali ih nije tako jednostavno provesti u djelo! One sadrže veliku snagu: snagu čuvanja kuće, pa i usred nebrojenih nevolja i kušnji; njihov izostanak, naprotiv, malo po malo otvara pukotine koje mogu čak dovesti do njezina urušavanja.

Mi ih obično promatramo kao riječi "dobrog odgoja". Dobro odgojena osoba traži dopuštenje, kaže hvala i ispriča se ako pogriješi. Dobar odgoj je vrlo važan. Jedan veliki biskup, sveti Franjo Saleški običavao je reći da je "dobar odgoj već pola svetosti". Ali tu treba pripaziti, u povijesti smo poznavali također formalizam lijepih manira koji može postati krinka iza koje se skriva suhoća duše i nezainteresiranost za drugoga. Običava se reći: "Iza dobrih manira kriju se loše navike". Ni religija nije zaštićena od te opasnosti, zbog koje formalno vršenje prerasta u duhovnu svjetovnost. Đavao koji kuša Isusa služi se lijepim manirama – on je pravi gospodin, kavalir – i citira Sveto pismo, kao da je teolog. Njegov se stil čini ispravnim ali njegova je namjera odvratiti od istine Božje ljubavi. Mi, međutim, shvaćamo dobar odgoj u njegovim izvornim oblicima, gdje je stil dobrih odnosa čvrsto ukorijenjen u ljubavi prema dobru i u poštivanju drugoga. Obitelj živi od te tankoćutne ljubavi.

Riječ "molim" - jezik pun ljubavi

Prva je riječ "molim". Kada se pobrinemo da uljudno tražimo i ono na što mislimo da polažemo pravo, postavljamo pravu zaštitu za duh bračnog i obiteljskog suživota. Ući u život drugoga i kada je on dio našega života iziskuje osjetljivost jednog nenametljivog stava koji vraća povjerenje i poštivanje. Povjerenje, najposlije, ne daje za pravo uzimati sve zdravo za gotovo. A što je ljubav prisnija i dublja, to više zahtijeva poštivanje slobode i sposobnosti čekanja da drugi otvori vrata svoga srca. U vezi s tim, sjećamo se onih Isusovih riječi iz Knjige Otkrivenja: "Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom" (3, 20). I Gospodin traži dopuštenje da uđe! Ne zaboravimo to. Prije nego nešto učinim u obitelji: "Mogu li, molim te, to učiniti? Hoće li ti se svidjeti ako to učinim na ovaj način?" To je jezik učtivosti, ali pun ljubavi. I to je toliko dobro za obitelji.

Zahvalnost je biljka koja raste na tlu plemenitih duša

Druga je riječ "hvala". Ponekad se stječe dojam da postajemo civilizacija loših manira i loših riječi, kao da su one znak emancipacije. Čujemo ih mnogo puta i u javnosti. Uljudnost i sposobnost zahvaljivanja promatraju se kao znak slabosti, ponekad pobuđuju čak nepovjerenje. Protiv te se tendencije treba boriti u samom krilu obitelji. Moramo postati nepopustljivi kada je riječ o odgoju za zahvaljivanje, za zahvalnost: dostojanstvo osobe i društvena pravednost imaju u tome svoje ishodište. Ako se u obiteljskom životu zanemaruje taj stil, izgubit će se i u životu društva. Zahvalnost je, nadalje, za vjernika u samom srcu vjere: kršćanin koji ne zna zahvaliti je osoba koja je zaboravila Božji jezik. To je loše! Sjećamo se Isusovog pitanja kada je ozdravio desetoricu gubavaca, a samo se jedan vratio zahvaliti (usp. Lk 17, 18). Jednom sam prilikom čuo jednu stariju osobu, vrlo mudru, vrlo dobru, jednostavnu, ali s onom mudrošću pobožnosti, života, kako govori: "Zahvalnost je biljka koja raste samo na tlu plemenitih duša". Ta plemenitost duše, ta Božja milost u duši potiče nas na zahvalnost uzvratiti zahvalom. To je cvijet plemenite duše. Lijepo je to.

Ako priznamo da smo pogriješili, postajemo vrijedni oproštenja

Treća je riječ "oprosti". To je teška riječ, a ipak tako nužna. Kada je nema, male se pukotine šire – čak i nehotice – sve dotle da postaju duboki procjepi. Nije slučajno da u molitvi kojoj nas je Isus naučio, Očenašu, u kojem je sažeto sve ono bitno za naš život, nalazimo ovaj izraz: "I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim!" (Mt 6, 12). Ako priznamo da smo pogriješili i da smo spremni vratiti ono što smo drugome uskratili – poštivanje, iskrenost, ljubav – postajemo vrijedni oproštenja. I tako se zaustavlja infekcija. Ako nismo kadri ispričati se, to znači da nismo sposobni ni opraštati. U kući u kojoj se ne traži oproštenje zrak počinje biti zagušljiv, a vode ustajale. Tolike povrede osjećaja, toliki razdori u obitelji započinju gubljenjem te dragocjene riječi: "Oprosti mi". U bračnom životu svađe su česte… "lete i tanjuri", ali dat ću vam jedan savjet: neka dan ne prođe a da se niste pomirili. Poslušajte dobro: jesu li se posvađali muž i žena? Djeca s roditeljima? Jeste li se jako posvađali? Nije dobro, ali nije to problem. Problem je ako se taj osjećaj protegne i na slijedeći dan. Zato, ako ste se posvađali, nemojte nikada dopustiti da prođe dan, a da se niste pomirili u obitelji. A kako se moram pomiriti? Trebam li kleknuti na koljena? Ne! Samo mala gesta, neka sitna stvar i obiteljski se sklad vraća. Dovoljno je samo pomilovati drugoga, šutke i bez riječi. Neka nikada dan ne završi u obitelji, a da se niste pomirili. Jeste li to razumjeli? To nije lako, ali se to mora učiniti. I time će život postati ljepši. I zbog toga je dovoljna jedna mala gesta.

Te tri ključne riječi u obitelji su jednostavne riječi i možda ćemo se isprva tome smijati. Ali kada ih zaboravimo tada to više nije smiješno, zar ne? U našem su odgoju, možda, previše zanemarene. Neka nam Gospodin pomogne vratiti ih na pravo mjesto, u naše srce, u naš dom pa i u naš društveni suživot. To su riječi koje vode upravo u ljubav obitelji.
 



Izvor: Informativna katolička agencija
Objavljeno: 13. 05. 2015. u kategoriji Papine kateheze