Gorljivo iščekivanje

Sabirem se. Posvješćujem si da je preda mnom vrijeme koje posvećujem tebi. Ostavljam sve ostalo i potpuno se na tebe usredotočujem. Ovo je sveto mjesto. Ti si ovdje. Ulazim u tvoju prisutnost Gospodine i predajem ti se. Prožmi me i povedi me.

U gornjoj sobi smo u Jeruzalemu. Promatram tu sobu, dvorana Posljednje večere, jednostavna, u sredini stol, kameni zidovi, kameni pod, pet prozora. Predvečer je, sunce je pri zalasku, blago crvenilo ispunja prostoriju. Večerali smo, sada sjedimo i lagano opušteno razgovaramo.

Tu su Petar i Ivan i Jakov i Andrija, Filip i Toma, Bartolomej i Matej, Jakov Alfejev i Šimun Revnitelj i Juda Jakovljev, žene i Marija, majka Isusova, i braća njegova još su tu. Podosta nas ima. Nalazim svoje mjesto i sjedam. Gledamo se međusobno i riječi polako jenjavaju, ozarena lica, zadovoljna i željna, čeznutljiva, radosno čeznutljiva jer odišu sigurnošću... Sve je spremno, srca su raspoložena, vani na ulicama mir, vrijeme je za molitvu. Petar poziva i počinje zahvala i slavljenje.

Molitveni bljesak. Prošlo je nekoliko dana od Isusova uzašašća. U pamet se vraćaju njegove riječi: „Ne napuštajte Jeruzalema nego čekajte obećanje Očevo – vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim... Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci sve u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“

Zapovijed je to koja se svima prisutnima usjekla u srce. Postala je živa i ne samo da se usjekla već je srce obuzela, obuhvatila, osvojila ga, nastanila se u njegovo središte. I sada raste, postala je osobna, živa čežnja za Njime. Postala je vapijuća čežnja za Gospodinom. I koliko u trenucima ove molitve samo raste svjesnost da je to primanje Duha Svetoga neizbježno, neizostavno, toliko potrebno i nužno jer bez njega nema dalje, nema ostvarenja smisla i čežnja ostaje neodgovorena, a život negdje na pola puta, lutanje isprazno. On je jedini koji na nju može odgovoriti, On je jedini koji je može utažiti, napojiti, On je jedini koji srce može ispuniti puninom života za kojim čezne, On je jedini koji može darovati i povesti. Kakva jasnoća, Gospodine. Baš to nam treba.

Gledam apostole, Mariju,žene, braću – istu stvar im odražavaju lica – jasnoća, odlučnost i čežnja srca izražena u molitvi. Riječi, oči, izraz lica, raširene ruke, stav tijela – čitavo biće čeznutljivo moli, zahvaljuje, slavi i priziva: Dođi, Duše Sveti!

Gledam protekle dane, kako nam Gospodin sprema srce svakim danom sve više, sve smo spremniji. Svakim danom i svakom molitvom naša želja je čistija, slobodnija, odlučnija, predanija, gorljivija i srčanija. Do vrhunca moguće spremnosti i susreta. A to je tek početak. To je tek početak. Slijedi pravi život – sve novo, nezamislivo, prebogato. Život u duhu tek započinje i bit će nešto predobro.

Čežnja raste iz trenutka u trenutak. Zahvaljujem ti, Gospodine, zajedno sa svima ovdje u zajednici. Podižemo ruke i puna srca zajedno zahvaljujemo i slavimo te: Dođi, Duše Sveti! Pohodi nas, nastani se u nama, obnovi i povedi nas!