Duhovni kutak

Ovogodišnja Olimpijada u Londonu Hrvatskoj je s mnogo osvojenih medalja donijela i mnoštvo radosti. Jednu od tih radosti donijeli su nam i naši zlatni vaterpolisti. Svoje dojmove s Olimpijskih igara s nama je podijelio Maro Joković s kojime smo razgovarali i o važnosti vjere u njegovu životu, a zlatni Dubrovčanin pozvao nas je i na Susret hrvatske katoličke mladeži koji se 2014. godine održava u njegovu gradu.

1. otajstvo: Isus, koji se za nas krvlju znojio

Divno je da u lažnom blještavilu svijeta uspijevamo prepoznati primjer Djevice koja je pohitila u gorje, u grad Judin, k Elizabeti koja je uskliknula ''Blažena ti što povjerova!''. Danas smo i mi pohitili prema svetištu Blažene Djevice Marije jer smo povjerovali i poželjeli s njome doći još bliže njezinom Sinu, našem Spasitelju. 

Jeste li se ikada pitali zašto je sv. Petar zaslužio tako žestok Isusov prijekor: „Nosi se od mene, sotono.“ (Mk 8,33)? Da se razumijemo, ovo nisu bilo kakve riječi izrečene od neke umišljene veličine, već od Isus Krista, Sina Božjega. Pogled prema rečenici prije Isusovog prijekora pomoći će na nam da uočimo težinu situacije. Nakon što je Isus prihvatio Petrovu vjeroispovijest počeo je „poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane." (Mk 8,31).

Prije mnogo godina američki psiholog Walter Mischel proveo je pokus na djeci predškolske dobi. Okupio je skupinu četverogodišnjaka oko stola na kojem su se  nalazili kolačići od sljeza. Psiholog im je rekao da na nekoliko minuta mora otići iz prostorije. Ako budu mogli pričekati da se vrati, dat će im po dva kolačića. Ako pak ne budu mogli pričekati, u tom slučaju mogu dobiti samo po jedan kolačić. Jedan kolačić odmah ili dva kolačića malo kasnije. Takav je bio dogovor. Potom je otišao. Što su djeca učinila?

Promatramo li Svetu Misu na kojoj ćemo sudjelovati, od kada smo ušli u crkvu, pomolili se, nasitili se sa stola Božje riječi i euharistijskog stola, i svećenikovog otpusta, ne znam primjeti li se na svima nama neka promjena... Kao da opet s te svadbene gozbe izlazimo pomalo tužni i opet u strahu što nas čeka u svakodnevici. Svakodnevica je, koliko nam god monotona bila, jedna stvarnost koja u čovjeka uvijek unosi nemir. Jer kada nam nešto ili netko poremeti tu monotonost, kao da se počinjemo bojati jer ne znamo što će se dogoditi dalje...

Sestre i braćo, u današnjem ulomku iz Evanđelja Isus ide u samu srž, u bit vjere. Zaobilazi sve drugotno i fokusira se na ono na čemu sve stoji ili pada: na srce. Pita: Imam li tvoje srce? Imam tvoju blizinu, i u mnogočemu poslušnost, i svoje ime na tvojim usnama, znak Križa na tijelu, ali čezne li tvoje srce za mnom? Prati li tvoje srce djela koja radiš i rituale koje izvršavaš, odnose koje gradiš? Ili je sve to skupa s određenom dozom muke i žalosti što Bog zapovijeda baš to što zapovijeda i s računicom za nekom nagradom u budućnosti?

Dragi mladi, pročitavši Božju riječ koju ova nedjelja stavlja pred nas vidimo da je glavna tema o kojoj trebamo promisliti Božje izabranje i vjernost Bogu.