Mnoštvo posjetitelja u Stepinčevu muzeju

Muzej bl. Alojzija Stepinca prvi puta se ove godine uključio u tradicionalnu manifestaciju, 10. u nizu, „Noć muzeja". Unatoč lošem vremenu, posjetitelja nije nedostajalo, i to od djece u naručju roditelja, školske djece, mladih, do onih u poznim godinama, Stepinčevih suvremenika. Multimedijalna dvorana Muzeja bila je 30. siječnja premala da primili sve zainteresirane za prigodni program tijekom kojega su održana dva predavanja i svjedočenje majke i kćerke, javlja Informativna katolička agencija.

Stručni suradnik Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije Davor Trbušić uvodno je istaknuo da se uključivanjem u manifestaciju „Noć muzeja" željelo svoj zainteresiranoj javnosti približiti i predstaviti lik našeg blaženika. K tomu želja je bila i popularizirati blaženikovu spomen-zbirku „Učionicu svjedočanstva vjere i povijesti", muzej posebne vrijednosti i duhovne snage.

Zašto kardinal Alojzije Stepinac nije kontroverzan?

U sklopu programa dr. Jure Krišto s Hrvatskoga instituta za povijest održao je predavanje „Neumoljiva propaganda protiv Stepinca" te je pokušao dati odgovor na pitanje „zašto kardinal Alojzije Stepinac nije kontroverzan, a mnogi misle da je". Valja istaknuti činjenicu da za katoličku zajednicu, za kršćane, za cijelu Crkvu kardinal, blaženik nije i ne može biti kontroverzan. Crkva ga je proglasila blaženim i stavila za uzor svima nama. Stepinac je kontroverzan onima koji njegovo suđenje i osudu na komunističkom sudu uzimaju ozbiljno i koji optužbe protiv Stepinca iznijete na tom suđenju promatraju kao stvarne pokazatelje, kao povijesnu istinu. Može se reći da je jedan od problema u dijelu hrvatske i svjetske historiografije danas, one koja se dotiče historiografije Drugoga svjetskog rata i poraća, to što ne uspijeva maknuti se od komunističke ideologije i njezine dirigirane povijesti", upozorio je dr. Krišto. Kratko se osvrnuo na tijek montiranog i unaprijed pripremljenog procesa protiv Stepinca, osude i svega što je slijedilo, no istaknuo je da je hrvatski narod i svijet shvatio kako nije riječ o procesu koji bi trebao utvrditi činjenice, već još jedno sredstvo represije i nametanja ideologijske volje. Tadašnji režim shvatio je da je zapravo to najteži poraz koji su imali. Postalo im je jasno da je Katolička Crkva uistinu najteži protivnik komunističkih vlasti. Režim je stoga morao poduzeti nove napore, a oni su bili širenje propagande, rekao je dr. Krišto te pojasnio kako je ta propaganda išla u dva smjera: prema domaćem stanovništvu i prema međunarodnoj zajednici.

Govoreći o posljedicama te propagande, rekao je da je ona s jedne strane bila uspješna, jer su domaći intelektualci smatrali da nemaju druge alternative nego šutjeti. I jednostavno hrvatski povjesničari se nisu usudili biti hrabriji. Neki strani publicisti i povjesničari su povjerovali u suđenje i povjerovali su u državnu propagandu. Dr. Krišto posebno je uputio na talijanskog novinara i pisac Carla Falconija i njegovu knjigu „Šutnja Pija XII.". Naime, za potrebe pisanja knjige tražio je uvid u tajne dokumente, te je stoga što nije poznavao jezik, a nije imao ni vremena, prihvatio interpretaciju koju mu je ponudila UDBA. To je negativno utjecalo na daljnji tijek zbivanja, jer je njegova knjiga postala jako utjecajna na svjetskoj razini i prevedena je na mnoge jezike. Moć propagande koja je započela prije montiranog suđenja nadbiskupu Stepincu, nastavila se i nakon njega, te je bila tolika da je zavela i ponekog profesora i doktoranta povijesti, upozorio je dr. Krišto. Na pitanje „kako se može postići da Stepinac više nikome ne bude 'kontroverzan'", dr. Krišto je ponudio odgovor „tako da povjesničari, publicisti i svi drugi uvide pravu narav sudskoga procesa koji su komunisti priredili. Kad se spozna da je taj sud bio priređen kao sredstvo za nametanje ideologije, osiguranje vlasti, uvođenje straha i osvete za neposlušnost prestat će i pozivanje na to suđenje kao relevantnu sudsku presudu. Time bi se shvatila i prava narav režima koji je sustavno priređivao takva suđenja i druge terorističke akcije".

Hrabrost – najviša Stepinčeva krepost

Britanski povjesničar dr. Robin Harris koji je odnedavno u Zagrebu gdje piše biografiju bl. Alojzija Stepinca koja će krajem godine biti objavljena na engleskom jeziku održao je na tečnom hrvatskom jeziku predavanje „Hrabrost – najviša Stepinčeva krepost". „Moramo pokušati razumjeti zašto je hrabrost kao krepost toliko važna kod Stepinca. On neprestano ponavlja 'ne bojim se nikoga'. Pravi odgovor na ovo je: Stepinac je razumio da je strah bilo najvažnije i najopasnije oružje u ruci komunizma. Temelj moći totalitarizma nije pokolj ni mučenje, već strah od pokolja i mučenja, a taj strah ima samo jednog jakog neprijatelja, a to je hrabrost", pojasnio je dr. Harris. Dodao je da je Stepinac uvijek mislio o primjeru za druge: za biskupe i svećenike, redovnike i redovnice, i tolike tisuće laika u Hrvatskoj. „Stepinac ponajviše misli i često govori o svećenicima u tamnici, a posebno u logoru Stara Gradiška. Želio je imati udjela u njihovoj patnji i da oni znaju da je on, Stepinac uvijek nepokolebljiv. Zato je i pisao toliko pisama iz Krašića. Tako je znao govoriti 'govorim i pišem svećenicima da ne klonu, već da imaju veliko pouzdanje u Boga'. Imao je pravo: zbog njegovog ponašanja u Lepoglavi i Krašiću, zbog njegovog primjera, poticanja i prijekora i upozorenja Katolička Crkva u Hrvatskoj je ostala čista i lojalna Rimu, više nego igdje, jedina iznimka je možda Poljska. Katolička Crkva je ovdje, u Hrvatskoj pružila i pokazala solidan, učinković i uspješan otpor protiv subverzije komunizma. Taj hrabri otpor bio je jamstvo za identitet Hrvata i za stvaranje buduće, slobodne Hrvatske", rekao je dr. Harris.

Milost veća od bolesti

U ovoj prigodi svoje svjedočenje o Stepinčevu moćnom zagovoru s neba iznijele su Ana Beno i Marijana Brkan, rođ. Beno iz Dubrovnika. Majka Ana ispričala je kako je rodila kćerku kojoj je konstatirana cerebralna paraliza. Djevojčicu staru petnaestak dana donijela je u Zagreb na pretrage. Ostavivši je u bolnici otišla se pomoliti na kardinalov grob. "Imala sam hrabrost vjere, pouzdanje u zagovor Alojzija i milost Božju", rekla je te istaknula kako se pomirila sa sudbinom da, ako joj je dijete bolesno, da će se brinuti za njega, kao i da, ako je Božja volja, da bude zdrava. Posvjedočila je kako se po povratku u Dubrovnik dijete normalno razvijalo, i postalo zdravo. Nakon nekog vremena ponovnu ju je odvela liječnicima, kada su oni konstatirali da je ozdravila, premda nisu mogli dokučiti na koji način. Marijana Brkan rekla je da su joj pričali da je bila bolesna dok je bila mala. „Kasnije sam shvatila da je to velika bolest i da sam dobila veliku milost da mogu normalno živjeti. Imam dvoje male zdrave djece, i ja sam zdrava i sretna sam. Svako jutro budim se sretna, jer mogu normalno živjeti, raditi i odgajati svoju djecu", rekla je Marijana.