Isusa skidaju s križa

Završio je posljednji čin Isusova ovozemaljskog života, njegova smrt. Na križu se sada nalazi njegovo mrtvo tijelo koje treba skinuti i položiti u grob. Za to su se pobrinuli Josip iz Arimateje i Nikodem, učenici koji su u tajnosti slijedili Isusa. Iako se evanđeoski tekst kratko osvrće na to kako je Isus skinut s križa, o tome se može štošta reći što može biti poticaj na razmišljanje.

Trebalo je imati hrabrosti ostati s Isusom do kraja, promatrati njegovo razapinjanje, osluškivati njegovu smrtnu tjeskobu, biti svjedokom njegove smrti… Trebalo je primiti u naručje mrtvo tijelo onog koji za sebe reče da je Život. Učenik se trebao suočiti sa sramnom Učiteljevom smrću, majka s gubitkom sina… Za nas koji pashalne događaje promatramo iz perspektive uskrsnuća sve ovo i ne izgleda tako mučno i sablasno kao što je to možda izgledalo onima koji su tada bili uz Isusa i nisu ni slutili da su izravni svjedoci izvanrednih događaja kojima će čovječanstvo biti otkupljeno. Iako nisu znali ishod pashalnog misterija, ostali su vjerni Isusu do kraja poučivši tako i nas da se uz ono što nam predstavlja neku vrijednost ostaje uvijek, do kraja, do smrti.

Stajati pod križem i promatrati raspetog mrtvog Isusa ne mora nužno biti razlog za očaj, beznađe, tugu, sažaljenje. Naprotiv, to iskustvo Isusove smrti može nam pomoći u našim svakodnevnim umiranjima samima sebi, a doticaj s mrtvim tijelom može u nama pobuditi veće poštovanje prema životu kao i potaknuti nas na duboko preispitivanje naše vjere u život nakon smrti. 

Znamo da je Isus uskrsnuo i da se pojavio u slavnom i preobraženom tijelu te se objavio svojim učenicima, međutim, njegovo mrtvo tijelo skinuto s križa neprestano nam u trenucima naših tamnih noći i umiranja postavlja pitanje: „Vjeruješ li da se i iz tvoje obamrlosti i beživotnosti može roditi novi život?“ I upravo to je srž ove postaje križnog puta. Nije toliko bitno samo promatrati mrtvo Isusovo tijelo skinuto s križa i položeno u naručje Blažene Djevice Marije, oplakivati njegovu smrt i žaliti zbog onog što se njemu dogodilo nego moliti za vlastitu hrabrost umiranja te ustrajnost ustajanja iz mrtvila naših dana nikad ne gubeći nadu u svjetlo uskrsnog jutra koje nakon tamne noći osjetljuje i pruža svima nove životne putove.