Budimo pravi prijatelji!

Uoči koncerta koji zajednica Cenacolo organizira za djecu iz zajednice razgovarali smo s Bojanom Jurićem, koji već gotovo četiri godine živi u zajednici. Bojan nam je ispričao svoju životnu priču te posvjedočio kako je postao ovisnik o kocki. Posvjestio nam je kako ovisnost lako zarobi čovjeka, ali i kako se uz obitelj i prave prijatelje uvijek može početi iznova. Kako i vi možete pomoći, te još neke pojedinosti vezane uz koncert otkrijte u našem ovotjednom razgovoru.

Bojane, reci nam nešto o koncertu koji organizirate u nedjelju.

Zajednica Cenacolo organizira humanitarni koncert pod nazivom Snagom ljubavi za djecu iz zajednice Cenacolo, koji će se održati 2. veljače u 18 sati u KD Vatroslava Lisinskog. Mi smo zajednica koja, osim što djeluje u Hrvatskoj i Europi, također ima i misionarske kuće u Južnoj Americi i Africi. Posebno za tu djecu, ali i za djecu u Hrvatskoj, organiziramo ovaj koncert jer sve više mladih obitelji i mladih majki ulazi u našu zajednicu i njihove su potrebe dosta velike. Ciljevi koncerta  su djeca i misije. Voljeli bismo kada bi ljudi više pažnje obratili na misionarski rad.

Na koncertu nastupaju i djeca iz zajednice. Kako su se pripremali?

Imamo nekih dvadesetak djece koji žive u Hrvatskoj. Pripremili su jedan jednostavan ples jer je njih teško pohvatati. Oni su otpočetka u zajednici i zrače taj jedan duh zajednice tako da su ljudima vrlo simpatični.

Tko još nastupa i gdje se mogu nabaviti ulaznice?

Nastupa Cencolo Band, naš band iz zajednice, gdje imam momaka iz Slovačke, Albanije, Hrvatske i stvarno dobro zvuče. Osim njih kao gosti nastupaju Alessandro Gallo i Francesca Cadorin, bračni par koji je bio kod nas u zajednici. Uz njih i Ivana i Marija Husar, te Apostoli mira. Ulaznice po cijeni od 35 kn se mogu nabaviti u KD Vatroslava Lisinskog, u prodavaonici Croatia Recordsa (Bogovićeva 5) te u galeriji Laudato.

Koja je tvoja uloga u organizaciji i samom koncertu?

Ja sam se bavio dizajnerskim stvarima i grafikom, plakatom, letcima itd. Osim toga sam uključen i u promociju samog koncerta kao poveznica između zajednice i vanjskog svijeta.

Bojane, reci nam nešto o sebi. Kako je izgledalo tvoje djetinstvo?

U djetinstvu sam naučio kako izbjeći kritike, imao sam strah od autoriteta, posebno od oca. Često sam skrivao stvari i izbjegavao otvorene razgovore kada bih imao neki problem od loših ocjena do odnosa s djevojkom. Sve sam to držao u sebi. Bio sam aktivan u sportu i nogomet me držao dalje od lošeg društva do srednje škole. Upisao sam gimnaziju jer se to očekivalo od mene. Roditelji i sestra su završili fakultet pa se isto očekivalo i od mene. Tako sam nakon gimnazije upisao Ekonomski fakultet.

Na fakultetu su zapravo krenuli tvoji problemi s ovisnošću, zar ne?

Tako je. Upoznao sam neko društvo za koje sam tada mislio da je ok. Raspored predavanja je bio takav da smo imali pauze između 2 i 3 sata. Tako su me jedan dan pozvali da odemo do kockarnice da malo ubijemo vrijeme. Moja prva obrambena reakcija je bila da to odbijem jer to nije za mene. Shvaćao sam da je to nešto loše, ali drugi-treći dan sam otišao s njima jer mi je bilo dosadno sjediti na fakultetu. Tako sam ušao u kocku. Inače sam osoba koja se, kada nešto radi, potpuno daje u to. Tako se i tada dogodilo. Ušao sam u to brzo i konkretno. Počeo sam se zaduživati na sve strane. Prvo sam prokockao sve što sam ja imao, a onda je to raslo sve više i više. Isto je to kao i s drogom, kreneš od marihuane i završiš na heroinu. Ovdje počneš s 50 kuna, a završiš na 50 do100 tisuća. To se meni dogodilo.

Kada se dogodila prekretnica u tvom životu?

Nakon četiri godine kockanja više to psihički nisam mogao podnijeti. Dosta sam se zadužio i više nije bilo izlaza. Dotaknuo sam dno koje mi je u tom trenutku bilo potrebno. Nakon nekoliko dana izbivanja iz kuće da nitko nije znao gdje sam i što je sa mnom, vratio sam se i susreo oca na stepenicam. Tada je prvi put između nas postojala neka mirnoća. Inače smo se uvijek svađali, pogotovo u tom razdoblju kada je znao da sam se zadužio i krao njemu i drugima. Rekao mi je da mi želi pomoći i u tom sam trenutku znao da to ne može nitko osim moje obitelji i oslonio sam se na njih.

Kako si završio u Cenacolu?

Sjećam se jedne nedjelje, otac me probudio i pitao želim li s njim na ispovijed. Prije to nikada nisam prakticirao. Ispovjedio bih se jednom u dvije-tri godine. I taj dan sam također odbio i grubo ga izbacio iz sobe, ali sam shvatio da tražim pomoć od njih, a ne dajem ništa zauzvrat. Sjeo sam u auto i otišao u franjevačku crkvu u Dubravi. Kada sam ušao vidio sam oca naprijed kako moli. Premišljao sam da odem na ispovijed ili ne. Bile se četiri ispovjedaonice i sve četiri su bile prazne. Na kraju sam otišao u jednu skroz iza i upoznao fra Josipa. Nakon što sam mu ispričao sve što mi je na srcu rekao mi je kako je i moj otac maloprije bio tu i rekao mu te iste stvari. Pokora mi je bila doći idući dan na razgovor s njim jer su mi roditelji to trebali predložiti. Prvo što je mene dotaklo je što je taj svećenik bio iskren, ne samo prema meni, nego i prema mojim roditeljima. Tada sam shvatio što zapravo znači biti prijatelj nekome. Uvijek sam mislio da je to podržavati nekoga premda možda i znaš da nešto nije dobro. Nakon toga sam ušao u zajednicu koja nije nimalo laka. Zajednica Cenacolo na početku dosta zahtjeva od tebe, ali ja sam ušao s ciljem ići do kraja koliko god teško bilo.

Reci nam nešto više o Školi života koju prolazite u zajednici?

Škola života je zapravo život. Teško je to opisati riječima. To je nešto što na početku teško prihvaćaš, a na kraju si sretan, ispunjen i zadovoljan jer si dao sve od sebe. Zajednica puno traži od tebe i u trenutcima kada ti je teško, kada si uvjeren da nešto ne možeš napraviti, ona traži baš to. To je ta škola života, da ne poklekneš nego da ideš dalje i da se boriš, da se digneš nakon pada. Mi smo u prošlosti često bježali od problema, ali u zajednici učimo suočavati se s njima.

Što ti je bilo najteže kada si došao?

Kada uđeš u zajednicu dobiješ svog anđela čuvara. To je osoba koja je s tobom od O do 24 kroz trideset dana. Dakle, samo je s tobom, samo s njim pričaš ako imaš poteškoća i, npr. ako ti ne možeš pojesti hranu koju dobiješ, on je mora pojesti za tebe. Ja sam dobio jednog momka koji je bio potpuna suprotnost od mene. On je tada imao 33 godine, a ja sam još bio klinac od 21. Imao je potpuno drugačiji pogled na svijet, nismo imali zajedničkih tema. Prvih desetak dana skoro nisam ni pričao. Bila je jedna situacija - ja sam otišao oprati zube, a kad sam se vratio krevet mi je bio složen i stvari pospremljene. Pobunio sam se i pitao ga zašto je to napravio, kakve koristi on ima od toga. Rekao mi je da je to jednom netko napravio za njega i da se on sada osjeća dobro. Na to nisam imao što odgovoriti. Osim toga teško mi je bilo i kada sam na godinu dana premješten u Poljsku. To je iskustvo koje me izgradilo. Prva tri mjeseca smo se sporazumjevali rukama i nogama. Ipak, ostaje mi u sjećanju kao lijepo razdoblje. Bez žrtve moj život ne bi bio isti, bilo da se radi o malim stvarim ili nečem većem kao što je ovaj koncert. To je smisao života za mene.

Razmišljaš li o izlasku iz zajednice?

Moj život ide prema tome. U zadnje vrijeme dosta razmišljam o tome i prije svega se molim da to napravim na pravi način. Zajednica nam nudi posao na prijelazu u vanjski svijet, koji je u okruženju ljudi koji su bili u zajednici. Bavim se grafikom i dosta se vidim i u tome, ali nije lako.

Koliko komunicirate s vanjskim svijetom za vrijeme boravka u zajednici?

Gledajući iz svog iskustva, prvih 6-7 mjeseci nemaš nikakav kontakt s vanjskim svijetom. Za kontakt s javnošću, kontakt s novcem, izaći vani i napraviti jedno ovakvo svjedočanstvo treba dvije godine sigurno. Teško je to jer ti treba vremena da shvatiš tko si zapravo. Ovisnost ti daje samopouzanje i sigurnost. Tako je i meni bilo s kockom. Novac ti daje osjećaj slobode. Kad uđeš u zajednicu ti si bez toga, nemaš ništa i to nije lako. Treba ti vremena da se oslobodiš prema drugima u kući, a tek onda prema vani. Ja sam prvi susret s roditeljima imao nakon 6 mjeseci i to je neki prosjek.

Što je ono najvažnije što je tebi zajednica dala?

Za mene je najvažnije što sam spoznao što znači biti pravi prijatelj. Vani sam dosta bio vezan materijalnim stvarima. Ne bih se družio s onima koje nisu imali određenu količinu novca. Tek sam u zajednici spoznao što znači biti pravi prijatelj. To je onaj tko ti dođe i kaže ti sve, ali stoji uz tebe, ne osuđuje te i ne ogovara, nego ti je potpora kad ti je teško. To je jedna od prvih stvari koje sam doživio i to bih htio zadržati za cijeli život. Uz to, naravno i susret sa živim Bogom.

Kako se mijenjao i razvijao tvoj odnos s Bogom?

Prvih godinu dana mi je bilo teško. U zajednici molimo tri krunice na dan. Nisam to prihvaćao kako treba sve dok nisam otišao u Poljsku. Molio sam za stvari za koje sam mislio da se nikada neće riješiti i one su se počele rješavati. To je za mene bilo dovoljno da počnem vjerovati. Znam da mi vjera ni sada nije najjača, ali se trudim iz dana u dan. Jedna je to od stvari koje sam u ove četiri godine naučio... nikada ne zaboraviti na Boga, zahvaliti, ali i moliti za pomoć.

Što bi poručio mladima kako se nositi s iskušenjima koje donosi svjetovni život?

Iz svog iskustva govorim da je jako važna komunikacija. Potrebno je imati jednu osobu, oca, majku, svećenika s kojima možeš razgovarati o poteškoćama i problemima bez straha. To je i mene oslobodilo. Bilo mi je teško govoriti pred ljudima pa su me počeli stavljati na mjesta gdje sam morao govoriti pred drugima i tako sam se oslobodio toga malo po malo. Tako je i s ostalim stvarima.

I za kraj - vratimo se na koncert i pozovimo sve još jednom da dođu.

Dođite i s nama radosno proslavite taj dan, a sigurno ćete vidjeti i nešto lijepo. Podržite naš rad, te pomozite djeci naše zajednice!