Uvijek iznova birajmo Krista!

Sedma vazmena nedjelja stavlja nas pred duboku Isusovu molitvu za svoje učenike, za nas. Isus moli za nas! Nalazimo se u srcu našega Gospodina, nalazimo se u njegovoj velikosvećeničkoj molitvi.

Oče, došao je čas…

Nakon što je evanđelist Ivan u prethodnim poglavljima prikazao Isusa u obraćanju svojim učenicima, kako ih poučava, kako im obećava Duha Branitelja, kako ih ohrabruje, u ovom 17. poglavlju uvodi nas u intimu njegove sinovske molitve: “Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao”. Drugim riječima, ta Kristova intimna sinovska molitva može se prevesti ili interpretirati ovako: “Oče, došao je čas kada moram dovršiti djelo koje si mi povjerio i objaviti ljudima kojom ljubavlju ih ljubiš. Kao vječna Riječ dijelim s tobom istu slavu prije postanka svijeta jer si me od vječnosti rodio i dijelimo istu narav, istu bit i živimo u istom Duhu. No, sukladno tvome vječnom naumu spasenja, uzeo sam tijelo u ovome svijetu, uzeo sam na sebe teret čovječanstva duboko ranjenog zbog grijeha, kako bih ga oslobodio od njegove nemoći i obnovio za ljubav. Zato te molim, Oče, da me proslaviš, tj. da raspiruješ na čovječanstvo tvoju neizmjernu moć ljubavi, kako bih te i ja proslavio, ne samo kao tvoj Sin Božji, nego i kao Sin čovječji. Dao si mi vlast nad svim stvorenjima kako bih ih vodio na putu života, objavljujući im tvoje nježno i brižno očinsko lice. Daj mi snagu Duha da ti mogu prikazati savršenu žrtvu po kojoj će se čovječanstvo otvoriti tvojoj milosti i živjeti tvojim životom…”

Dvostruko je, dakle, djelo Sina prema nama: prvo, on zadovoljava u naše ime božansku pravednost prikazujući Ocu savršenu žrtvu ljubavi koja obilno nadomješta naše nedostatke, briše zauvijek naše grijehe i oslobađa nas od ropstva starog čovjeka kojeg je definitivno razapeo na križu. Drugo, jednom izmireni s Ocem, možemo nanovo primiti Duha ljubavi da bismo živjeli kao djeca Božja.

Izbor evanđelja ide protiv suvremenih strujanja

Nažalost, iako smo po vjeri i krsnoj milosti zaista rođen na božanski život, čini se da stari čovjek u nama nije potpuno pobijeđen. Živimo u svijetu u kojemu se nastavlja borba između tame i svjetla, između “htjeti dobro” i “činiti zlo”. Ta borba nas pogađa u dubini našeg bića i neprestano nas prisiljava da iznova biramo Krista. Ali to se ne događa bez muke jer izbor evanđelja ide baš protiv strujanja i spontanih (i smotanih!) tendencija naše naravi. No, to nam ne daje nikakvo pravo na tugu i žalost. Zato nas sveti Petar – koji je bolje od nas iskusio pad i uzdignuće – potiče u drugom čitanju da se radujemo zbog patnji koje trebamo podnijeti upravo zbog naše pripadnosti Kristu. Te patnje, tjelesne ili duhovne, za nas su prilike da očitujemo našu vjernost Ocu unatoč svemu, a i naše sudjelovanje u Kristovom uskrsnuću. Naime, svaki put kada se pokušamo oduprijeti ponudama ovog svijeta koje nas želi odvojiti od Evanđelja, tada navješćujemo gospodstvo našeg Gospodina u našem životu i tako počiva u nama “Duh slave, Duh Božji”.

Budite trijezni i bdijte!

Biti Kristov učenik pretpostavlja budnost duha u svakom trenutku. Nema dvojbe da našem srcu nije lako ostati u stanju “borbe” pred suvremenom kulturom šarene boje. Učvršćen iskustvom, sveti Petar nas i dalje upozorava: “Budite trijezni i bdijte: vaš protivnik, đavao, obilazi kao ričući lav, tražeći koga da proždre! Oduprite mu se čvrsti u vjeri, znajući da vaša braća po svijetu podnose iste patnje.” (1Pt 5,8-9). Dobro slušajmo što nam poručuje Apostol: naša snaga se ne nalazi u našim osobnim izvorima i sposobnostima, nego u kreposti koja se zove VJERA. To znači u snazi Duha koji se bori za one koji se otvaraju njegovoj prisutnosti i djelovanju. Stoga, vjernik može sa psalmistom reći: “Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?”

Bez mene ne možete ništa učiniti

U svakoj prigodi naše utočište treba biti Gospodin. On sam kaže: “Ostanite u meni i ja ću ostati u vama! (…) Jer bez mene ne možete ništa učiniti” (Iv 15,4-5). Kršćanski život je dakle život u i po Kristu, što znači da trebamo svaki puta dopustiti Duhu da nas vodi. Iako smo često puta zaboravili na Njega, on je taj koji nam pomaže razlikovati dobro i zlo. Molimo ga, u ovom trenutku pripreme za Njegov blagdan, da nam prosvijetli i ojači duh kako bi svako naše djelo, svaka naša odluka, bila prožeta Njime i da živimo “u domu Gospodnjem sve dane života svoga, da uživamo milinu Gospodnju i dom njegov gledamo.”