Nosimo svoj jaram s Kristom!

Isusova tvrdnja je jasna što se tiče mogućnosti upoznavanja Oca ili Sina: „Nitko ne pozna Sina doli Otac niti tko pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti“. Uzaludna je muka uzvisiti se na nožnim prstima s nadom da ćemo doći do Boga samo svojom ljudskom snagom. Nema spoznaje Boga Oca ili Sina samo ljudskom logikom i snagom jer je Bog sasvim drukčiji, neizmjerne veličine i drugačije logike od naše. Upoznati ga možemo ukoliko se sam daje upoznati, odnosno upoznavati, jer ostaje otajstvo koje ne možemo prestati upoznavati. Naše je da se stavljamo u njegovu školu, da sebe stavljamo na raspolaganje. Upravo taj stav biti-na-raspolaganju, stav poniznog primanja onoga što od Boga dolazi promovira Isus danas u današnjem evanđelju kada upotrebljava pojam „maleni“. Jedino oni koji priznaju malenost svojega znanja o svijetu, o čovjeku i o Bogu, oni koji se odriču svoje ljudske mudrosti, oni koji se otvaraju Bogu mogu otkrivati lice Oca nebeskoga. On ga objavljuje dajući sebe na dar i ukoliko sebe primamo od njega, toliko možemo okusiti blagodati njegova očinstva. Čovjek ne poznaje sebe u gledanju sebe samoga, nego u gledanju drugoga i Drugoga. Sebe najviše poznajemo tek u susretu s drugima, ali dolazimo do punine spoznaje sebe, svoje povijesti u susretu s Gospodinom čija nam blizina objavljuje tko smo zaista. Od Boga primamo svoj identitet i smisao našeg boravka ovdje dolje.

Svemogući se reflektira u našem srcu

„Nitko ne pozna Sina doli Otac...“ Kako možemo upoznati Boga? Zar nije možda riječ o tome da nas on upozna, odnosno, da ga pustimo da nas i dalje pozna, tj. vodi, da nas njegova prisutnost zaogrne kako nam kaže psalmist: „Gospodine, proničeš me svega i poznaješ... Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim!“ (Ps 139) Upravo u tome se nalazi dubina vjere: dopustiti Bogu da nam pomaže da sebe upoznamo i u sebi otkrivamo njega jer u nama boravi. Ta spoznaja je stvarna, premda ju ne osjećamo uvijek. Svemogući se reflektira u našem srcu kako bi nam vratio ljepotu njegove iskonske slike u nama.

Vjerovati znači uzeti jaram Isusa, postati njegov učenik, prestati biti sebi svoj izvor i riskirati povjerenje, prihvatiti biti potpuno ovisan o njemu kao Ocu. Međutim, važno je imati na umu da u trenutku kada nam Isus nudi svoj jaram, on nas time želi osloboditi od naših teških i krivih jarmova. Ti jarmovi su obično naši krivi identiteti, sakupljeni kroz godine i okolnosti. Jaram samodopadnosti i samodostatnosti, jaram sukoba s Bogom zbog naših neuspjeha... Jaram koji nam Isus daje u zamjenu je krotkost, poniznost sinovskog srca koje se predaje u Očeve ruke kao dijete u majčinom naručju.

Bog pokazuje svoju snagu tek u krotkosti i blagosti

Valja napomenuti da jaram u biblijskom smislu znači i Zakon. Taj Zakon nas osuđuje i zatvara u strahu pred Bogom kojega si predočimo kao strogog Suca, a ne milosrdnog Oca. Takav stav prema Zakonu postaje idol jer nas neprestano vodi k morbidnim okrivljavanjima sebe do te mjere da ne uspjevamo prepozati pravo lice Boga, lice dobrote i nježnosti, lice puno blagosti i milosrđa, lice koje daje spokoj duši. S takvim stavom prema zakonu brzo zaboravljamo tekstove koji jasno pokazuju milosrdno lice Boga koji uvijek pruži drugu šansu. Pročitajmo samo tekstove koji spominju Mariju Magdalenu, Zakeja, Samarijanku, razbojnika s desne strane, Petra, rasipnog sina, radnike posljednjeg časa, Pavla i mnogih drugih.

Suvremeno društvo sa svoje strane i svojom logikom nameće bogatstvo i moć kao kriterij za sreću. Reklame promoviraju političke, sportske i ekonomske uspjehe pojedinaca. Biti broj 1, najjači, pod svaku cijenu, to je način na koji društvo želi da djelujemo. A Isus nudi jaram, Isus nas podjarmljuje... Naše društvo prikazuje velike zvijezde kao modele koje treba oponašati. U takvom društvu sa svojim kriterijima, krotkost i poniznost su vrednote koje padaju u peti plan. Usprskos i unatoč tome, Isus poziva i danas: „uzmite jaram moj na sebe...“ jer Bog pokazuje svoju snagu tek u krotkosti i blagosti. Zato se Isus ovdje objavljuje ne kao Bog kojeg se treba bojati, nego Bog koji nas prati, koji je prisutan, koji donosi radost i mir.

Vrijeme je ispitnih rokova za mnoge, možda su neki pali na neke ispite, i to je jaram. No, ako ga nosimo s Kristom poniznog srca, sigurno ćemo doći do pobjede. Vrijeme je ljetnog odmora za druge. Zar postoji bolji poziv od toga: „dođite k meni svi vi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“. Drugim riječima, i onima koji su opterećeni zbog jarma ispita, i onima koji nose druge jarmove, nema odlaska na odmor bez Onoga koji daje pravi i duboki odmor.

Prijatelj koji daje odmor duši

Možda bi bilo dobro da se za ovaj tjedan odlučimo biti pažljiviji na konkretne pozive koje nam upućuje Gospodin. On nas poziva da mu dođemo, da mu se obratimo posebno kada jecamo pod težinom životnih tereta, kušnji, nerazumijevanja, neuspjeha, posla, pa čak i grijeha. Umjesto da se obeshrabrimo, da se zatvorimo u sebe i u svoju nemoć, prisjetimo se Isusovih riječi: čeka nas jedan prijatelj, on je sposoban osloboditi nas tih muka, naše nemoći, on je prijatelj koji daje odmor duši kada se najmanje nadamo. Tako ćemo otkriti da nikad nismo sami, uvijek negdje tinja mala svjetiljka usred najmračnijih situacija; u najbezizlanijim situacijama neka mala vrata su uvijek otvorena.

Okrenimo se sada Gospodinu blaga i ponizna srca kratkom molitvom: „Gospodine, mi koji se mučimo pod teretom raznih jarmova, tebi se obraćamo. Želimo ti reći u nadi malenih i poniznih, da smo sigurni u tvoju blagost i ljubav prema nama. Otvori naše oči prema onima koji nas okružuju, onima koji su nam blizu ili daleko. Neka po snazi tvog Duha ne odustanemo od sebe, ne obeshrabrimo se. Pruži nam ruku i podiži nas iz naših umora i padova! Ne ostavljaj nas kada imamo osjećaj da nema izlaza. No, budi volja tvoja.“
Isuse blaga i ponizna srca, učini srce naše po srcu svome!