Hoditi u svjetlu vjere do novog susreta

Tisuće mladih kršćana iz cijele Europe već godinama izabire zajedničku molitvu i tišinu kao idealan plan za doček nove godine, a pridružuju im se i mnogi mladi iz Hrvatske. U razgovoru s Martinom Kocijan prisjetili smo se najdojmljivijih doživljaja s Hodočašća povjerenja na Zemlji koje se održalo u Strasbourgu, saznali koja je uloga predgrupe na tom Susretu te što privlači mlade da na tako neuobičajen način dočekaju novu godinu.

Martina, ove si godine prvi puta na Hodočašće povjerenja na Zemlji odlučila krenuti s predgrupom. Kako je do toga došlo i što to podrazumijeva, koje su obaveze predgrupe?

Još prošle godine u Rimu odlučila sam da ću ove godine ići na Taizé susret s predgrupom. Tada sam znala da, ako ideš s predgrupom, voljan si pomoći u organizaciji susreta. Budući da mene veseli rad s ljudima, to mi je bila idealna prilika za novo iskustvo. Iako prijatelj s kojim sam to odlučila nije bio u mogućnosti ići jer je još uvijek u dalekom New Yorku, mene nije ništa spriječilo da na ovo putovanje krenem sama. Cijelu godinu sam pratila stranicu Taizéa i stranice Ureda za mlade Hrvatske biskupske konferencije te na taj način došla do svih željenih informacija. Kada je došlo vrijeme prijave, iskreno, malo sam se dvoumila. Otišla sam na sastanak za predgrupu na kojemu sam saznala i zadnje detalje. Mladi koji odluče ići s predgrupom na Taizé susret spremni su pomoći u poslovima koji se tiču organizacije cijeloga susreta. Svatko odabere posao koji smatra da će najkvalitetnije i najefikasnije izvršiti. 

Koji zadatak ti je posebno dodijeljen u Strasbourgu? Je li pomaganje u organizaciji Hodočašće učinilo još napornijim ili si ga baš zbog toga drugačije doživjela?

Došavši u Strasbourg, brat Urlich prvo nam je podijelio poslove tj. dobili smo na izbor mnogo poslova, a svatko je birao onaj koji će raditi. Ja sam odabrala posao „bus 1st welcome“ i iako kada sam ga birala nisam znala što ću točno raditi, jako sam se radovala tome poslu. Nije mi smetalo ni to što sam se morala ustati u 4:30 da bih stigla na „radno mjesto“. Zadatak mog tima bio je dočekati mlade iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dati podatke vozačima buseva i voditeljima te mladima reći kada i kako će doći do mjesta gdje će dobiti smještaj u župe. Najveći posao bio je mladima objasniti kako moraju ostati smireni i strpljivi čekajući red za dolazak po smještaj. Cijeli radni tim bio je svjestan da su umorni od dugog puta, ali svima je bilo jednako pa tako i nama koji smo došli dva dana ranije.

Ovaj susret doživjela sam drugačije nego prijašnje jer sam se našla u drugačijoj ulozi koja mi je toliko odgovarala da ću još jako dugo prepričavati ovaj susret koji mi se posebno urezao u srce.

Imaš li kakvu anegdotu s „radnog mjesta“ ili nešto osobito lijepo što ti se dogodilo tijekom Hodočašća?

Anegdota s „radnog mjesta“ ima toliko da bih mogla napisati i deset stranica. Najsnalažljivija anegdota mi je časne sestre iz Splita. Kada sam joj rekla da ne može ići prije reda, ona me primila pod ruku i uzvratila: „Dite drago, pa od kuda si ti? Vidim da nisi iz Zagreba?“ Ja sam joj odgovorila: „Nisam, nisam, iz Zagorja sam.“ A ona: “Ti Zagorka, a oni Dalmatinci, biraj kojeg hoćeš, svi su tako dragi i simpatični.“ Bila sam malo zatečena izjavom pa sam rekla: „Razumijete da oni mene ne zanimaju i ne mogu vas pustiti, morate čekati kao i drugi.“ Časna sestra je ipak nestrpljivo krenula, a ja nisam znala što da joj kažem – ipak ne mogu protiv jedne časne sestre :) Posebno će mi u sjećanju ostati i anegdote s mladima iz Krčke biskupije i župe Svete Mati Slobode, a bilo je anegdota i s najboljom radnom ekipom tijekom susreta.

Kako si doživjela ovaj veliki susret mladih u Strasbourgu? Jesi li i prije sudjelovala na Hodočašćima povjerenja na zemlji i što te motivira da na taj poseban način odlučiš ispratiti staru i dočekati novu godinu?

Ovo je moje treće sudjelovanje na Hodočašću povjerenja na zemlji, a ujedno i najbolje do sada. Svaki susret je poseban na svoj način, ali ovaj je toliko drugačiji jer sam se našla u novoj ulozi u kojoj sam osobito uživala. Pomaganje i rad s vršnjacima najveća mi je motivacija. Mnogo mladih danas ni ne pomišlja Novu godinu dočekati u crkvi pa kad me pitaju gdje idem za Novu, ostanu šokirani. Za njih molitva i tišina u kojoj mladi na Taizé susretima dočekuju Novu nije najsretniji odabir za ulazak u novu godinu. Najveća motivacija ovakvog dočeka Nove godine su mi druženje s mladima iz različitih dijelova Europe, upoznavanje njihovih običaja kroz „festival naroda“ te druženje s obitelji domaćinom.

Specifičnost ovoga Hodočašća jest ekumenizam kojega zajednica iz Taizéa snažno promiče, a zanimljivo je i da Strasbourg zovu „gradom pomirenja“. Kako ti doživljavaš zauzetost oko ekumenizma i kakav je osjećaj živjeti i moliti s drugim kršćanima, barem nekoliko dana?

Tih nekoliko dana u zajedništvu molimo za mir svih onih koji nisu mogli biti s nama. Braća iz Taizéa vode „bitku“ sa svjetonazorom današnjega svijeta, a ja uviđam da svake godine tu „bitku“ sve više dobivaju, čemu u prilog govori i sve veći dolazak mladih iz različitih dijelova Europe u potrazi za unutarnjim mirom i susretom s Bogom. Nerijetko se sklope nova prijateljstva koja tada potiču i promoviraju zajedništvo koje u današnjem svijetu mladima vrlo nedostaje. Najljepši dio susreta mi je molitva sa svijećama jer me uvijek iznova oduševi moć plamena jedne svijeće koji se u nesebičnom davanju proširi cijelom zajednicom, a zapravo simbolizira svjetlo vjere koje bismo trebali širiti i u njemu hoditi sve do novog susreta.