Najbolja pomoć čovjeku je čovjek

Mlada framašica iz Otoka koja pomaže stradalima u poplavama, sabrala je svoje dojmove u znak zahvalnosti svim volonterima koji danonoćno bdiju nad unesrećenima. Tekst koji nam je stigao putem e-maila donosimo u cijelosti.

Dugo sam promatrala tu baku koja je samo borbom postigla da ima sve što je sada izgubila. Ona nije bila svjesna koliko je svojom pojavom privukla moj pogled. "Noćas si bila ovdje i opet si došla. Još imaš osmijeh na licu, riječi utjehe i toplo srce. Hvala ti, ne samo tebi, svima. Divni ste!" Te riječi nikada u životu neću zaboraviti.

Kažu lako je otići kada ne voliš, kada nije tvoje. Ali otići od svoga, svoje kuće, njiva, stoke. Ostaviti iza sebe sve što si svojim rukama stvorio. Ne mogu ni zamisliti kako je to. Tješila sam ih riječima, ne samo njih nego i sebe. Kao da se sve ono što sam inače vidjela samo na filmskom platnu prebacilo u stvarni život. Mijenjale su se slike smijeha sa slikama suza, mržnja sa slikama ljubavi. Slika ravnih žitnih polja sa slikama podivljale rijeke.

Ima li humanije stvari?! Svaki moj korak, pokret ruke jest za druge. Svaki neprospavani sat, svaka molitva, suza - sve zbog njih. Svaki ulazak u dvoranu, svaki korak po hodnicima rastavljao me od mog savršenog svijeta. Došla sam u svijet onih koji su uprta pogleda u nas svakog trenutka čekali ispružene ruke. Čekaju u svakom trenutku na našu ljubav, našu pomoć, na lijepu riječ - mnogi i mnoge! Gledajući sve te ljude uplašenih lica, sa suzama u očima, izgubljene. Ostali bez svega. Neki sami, bez ikoga. Ravnodušnost je nemoguća i ravnodušnima nije ostalo oko šest tisuća Otočana koji su u svoje domove primili oko tisuću i pol ljudi bez razmišljanja. Ravnodušnima nisu ostali ni volonteri koji su danonoćno pomagali oko svega potrebnog. Samostalna organizacija. Pomoć pružena od onih koji i sami trebaju pomoć.

Kažu da se nitko ne zna radovati kao djeca i da nitko nije zahvalan kao djeca. Ovih dana, tih oko tisuću i pol ljudi smještenih u moj mali Otok, su kao djeca. Zahvalni su na svemu što činimo za njih. Na krovu nad glavom, krevetu, odjeći, hrani, riječima... Svakoj i najmanjoj sitnici koja nam je svima do prije samo nekoliko dana bila neprimjetna svakodnevica.

Sve više shvaćam što mi je baka govorila. Otkrili su bezbroj metoda želeći pomoći čovjeku. Ali najbolja pomoć čovjeku je čovjek. On je nezamjenjiv.

Sada dok sjedim s molitvom na usnama, dugo me zaokuplja samo jedna misao koja mi ne da mira - što će biti sa svima?! Ali nadam se najboljem jer: "ako je Bog za nas, tko će protiv nas?"