Žedna mi je duša Boga, Boga živoga

Mladi iz svih dijelova Hrvatske okupili su se na 53. Planinarskom križnom putu u organizaciji udruge Ekosspiritus. Ovoga puta domaćin je bio Slunj, a ruta je bila Slunj-Lađevac-Slunj-Cetingrad. Ovo je prvi puta da se PKP održao na prostoru Gospićko-senjske biskupije za što su ponajviše zaslužni dvojica braće i jedna sestra koji su rodom s prostora Slunja i izrazili su želju da se ovakav jedan PKP održi upravo u njihovom rodnom kraju.

Kako kuca "srce Hrvatske"

U subotu rano ujutro oko mjesne crkve u Slunju mladi su pristizali sa svih strana s glavnim motivima zajedništva i molitve te da razmotre postaje križnog puta planinareći dijelom Lijepe naše koji se slobodno može nazvati „srce Hrvatske“. Ovaj kraj prošao je puno patnje i muka te ratovanja kroz povijest, ali to nije bio razlog da se u tom dijelu ugasi radost života i to „srce Hrvatske“ kuca i dalje iako je preživjelo puno stradanja i gubitaka. Mladi su se okupili u geslu PKP-a: “Žedna mi je duša Boga, Boga živoga“ i pritom dobili zajedničko obilježje koje je bilo jedna kapljica.

Na svakoj postaji križnog puta dočekivali su nas lokalni žitelji koji su pripremili prigodnu okrepu za oko 600 mladih u oba dana. Radosna i nasmijana lica starijih ljudi jasno su pokazala da se ovako nešto ne događa često u njihovom kraju, a jedna svježina osmjeha i radosti koju mladi pokažu pri prolasku kroz sela zasigurno ostavlja veliki trag u životima starijih ljudi.

Simbolika kapljice

Kroz postaje se razmatrala muka Isusa Krista s kojima je bila povezana i simbolika gesla u kojem smo se okupili. Kapljica koju smo svaki dobili ima svoju priču koja nas obilježava i opisuje ponaosob. Ta kapljica nije uvijek samo voda, u našoj vjeri i postajama križnog puta tu kapljicu možemo promatrati kroz kapljicu znoja na Isusovom čelu, kapljicu krvi, kapljicu suze iz Marijina oka, kapljicu octa kojom su Isusu utažili žeđ... Svaka ova kapljica može utažiti našu duhovnu žeđ, žeđ za kojom žudi svaka mlada duša u današnjem svijetu raznih nemoralnih ponuda. U postaji šutnje, u tišini u kojoj su se mogle čuti samo kapi kiše koje su padale na naše kabanice kao blagoslov s neba, cvrkut ptica kroz šumu i žubor slapova, sudionici su razmatrali prigodan tekst koji im je još dublje progovorio u dušu.

Vjera - glavna navigacija mladog čovjeka

U subotu navečer mladi su se podijelili u 12 grupa i imali prigodne kateheze o „žeđima“ čovjeka danas te koje su to „kapljice“ koju mogu utažiti tu žeđ. Nakon razgovora u grupama, mladi su se uputili u sportsku dvoranu na misu. Svetu misu predvodio je biskup gospićko-senjski mons. dr. Mile Bogović koji je u homiliji naglasio važnost mladog čovjeka u današnjem svijetu. istaknuo da je vjera glavna „navigacija“ koja mladog čovjeka vodi na prave ciljeve te da se uz Isusa nikada ne može izgubiti na tom putu. Mladi su spavali u školi u Slunju koja je rado ustupila svoj prostor kako bi se odmorili i pripremili za drugi dan.

Zajedništvo na cetinskoj tvrđavi

U nedjelju je cilj bio doći do Cetingrada. Putem smo imali priliku osluškivati slapove Rastoka, prešli smo most Korane i krenuli kroz predivne dijelove ovog kraja koji se budio u proljetno jutro. Na svakoj postaji su nas, kao i prvog dana, dočekivali mještani koji su nam pripremili okrepu te vatrogasno društvo koje je omogućilo pitku vodu. Vjerujem da je najveći doživljaj ove rute bio na cetinskoj tvrđavi gdje su stotine mladih duša otpjevale državnu himnu i gdje je povijest koja se pisala na tom mjestu uz govor domaćina bila bliže nego u knjigama. U Cetingradu ispred crkve dočakala nas je pjesma domaćina u narodnim nošnjama. Svetu misu predvodio je generalni vikar Gospićko-senjske biskupije mnsg. Tomislav Šporčić koji je u homiliji mladima poručio: “Mladi čovjek često je izgubljen i luta svijetom, ali uvijek se može vratiti i ostati na pravom putu ako mu je Bog zvijezda vodilja.“ Nakon mise domaćini su mladima pripremili topli obrok u velikoj dvorani.

Utažena duhovna žeđ

Za kraj je važno spomenuti voditelja i glavnog krivca uz sve ostale koji su i potajice sudjelovali u ovoj organizaciji, a to je gospodin Radovan Librić koji je mlade prigodnim riječima poticao na produbljivanje smisla svake postaje. Na PKP-u smo imali i jedne zaruke, a paru koji se zaručio želimo sreću i blagoslov u budućem zajedničkom životu. Među mladima je PKP sve poznatiji i svaki puta dolazi sve više mladih, a uz pokoji žulj, ozljedu, umor i iscrpljenost na licima možete vidjeti samo osmijeh svakog sudionika koji je rezultat unutarnjeg zadovoljstva i blagoslova koji se može dobiti na ovakvim susretima.

Vjerujem da je svatko našao pokoju kap da utaži svoju duhovnu žeđ. Na kraju svakog ovog puta postavlja se jedno važno pitanje: “Kada je i gdje je sljedeći PKP?“ Vjerujem da će Radovan reći mjesto i vrijeme nakon čega ćemo svi zajedno reći: “IDEEEMOOOOOO!“