Prvi put u životu, bio sam živ!
Posljednja, peta skupina mladih animatora Zagrebačke nadbiskupije započinje svoju ljetnu avanturu zvanu animatorsko ljeto. Dvjestotinjak mladih svake godine prođe kroz program animatorskog ljeta u kojemu kroz molitvu, katehezu, radionice i druženje otkrivaju svoje talente, razvijaju nove ideje, stvaraju nova prijateljstva, produbljuju svoju vjeru... Nakon animatorskog ljeta ništa više nije isto, tome svjedoče svi mladi animatori bez iznimke, a mi vam donosimo svjedočanstvo jednog od sudionika ovogodišnjeg animatorskog ljeta. Pročitajte, neka i vas animatorsko ljeto promjeni.
Sve sam imao, ništa mi nije bilo potrebno!
Cijeli svoj život sam bio polovično otvoren prema vjeri. Vjerovao sam, ali sam vjerovao zato jer sam tako naučen i zato jer je bio dobar osjećaj imati nekakvu sigurnost, neki plan B, znati da negdje pripadaš i da se samo trebaš truditi biti dobar prema bližnjima i sve će se kasnije isplatiti. Može se reći da sam razmišljao o karmi: radi dobro i bit će ti dobro; u suprotnom ne čeka te super provod. Može se zapravo reći da sam bio osoba dobrih moralnih načela.
Sve se to počelo mijenjati kada sam počeo biti aktivan u župnoj zajednici. Krenuo sam s davanjem besplatnih instrukcija osnovnoškolcima te sam počeo pjevati u župnom zboru mladih. Osjećaj je bio super jer sam radio dobro - karma će mi bit naklonjena. Iako je osjećaj bio dobar, isto tako je pomalo bio i čudan jer sam i dalje mislio da ne pripadam u zajednicu. Pjevati pjesme Isusu i o Isusu - to nije za mene, pomislio sam svaki puta kada smo u zboru pjevali koje kakve pjesmice. S vremenom sam se jednostavno "pripitomio", bilo mi je super, ali i dalje nisam to prihvatio na pravilan način, nisam pjevao iz srca nego zato jer mi je bilo super biti na nekoj aktivnosti i ne tratiti vrijeme doma za računalom, već sam se družio i radio nešto moralno dobro.
Došao je taj dan kada sam čuo za animatorsko ljeto. Animatorsko ljeto: svi troškovi plaćeni, tjedan dana mora na Lošinju, može li bolje? Ali to nije sve. U tih tjedan dana besplatnog mora imat ću i organiziran svaki dan. Radionice, molitve, pjevanje. Buđenje u 7.30 i spavanje u 23.30. Prvi upitnik iznad glave: MOLIM?! U glavi mi je bilo samo jedno pitanje: jesam li ja spreman za takvo nešto? Treba li to meni? Ja da se budim u pola osam ujutro radi molitve? Pa ja imam 24 godine i da me netko tjera spavati u ponoć? Pa ja želim ići na more uživati i izlaziti do ranih jutarnjih sati. Zahvalio sam župniku na ponudi i rekao da ću još malo razmisliti.
Ljubav je pobijedila predrasude
Razmišljao sam i razmišljao. Malo je besparica, besplatno more. Pa 'ajde bar ću se okupati i odmoriti. Prihvatio sam ponudu i predbilježio se za jedan od termina. Pripremajući se za taj tjedan, bio sam užasno skeptičan. Bio sam pripremljen na najgore u nadi da ću izvući najbolje iskustvo koje mogu. Pošto sam bio najstariji član u tom terminu, sama pomisao da ću se ja morati "igrati" na radionicama s mlađima od sebe mi je samo još više davala okus gorčine i očekivanja su bila minimalna.
Došao je dan polaska. Spremio sam se i u par sati smo došli do Malog Lošinja gdje je smješten Dom sv. Martina gdje je i ujedno naše prebivalište na sljedećih tjedan dana. Sve u svemu, da ne duljim i ne objašnjavam svaki dan za danom, napisat ću ukratko svoj doživljaj tih tjedan dana.
U tih tjedan dana ja sam molio, ja sam pjevao, ja sam vjerovao. Bio sam sretan, bio sam tužan, bio sam jak, bio sam slab, ali bio sam i živ. Po prvi puta u životu sam se osjećao živim i nisam imao osjećaj samoće. Znam, bio sam u zajednici od tridesetak ljudi pa bi bilo čudno osjećati se usamljeno, ali zapravo želim reći da sam osjetio Krista, njegovu prisutnost. Osjećaj ljubavi i iskrenosti u zajednici.
U tih tjedan dana upoznao sam toliko različitih osoba, da sam se bez obzira na godine oduševio i odmah uklopio. Prihvatili su me takvoga kakav jesam. Više se nisam osjećao izgubljeno. Počeo sam pjevati iz srca i moliti iz zahvalnosti. Zamislite, ja društvena jedinka željna samo društva da suzbije osjećaj samoće nije niti u jednom trenutku pomislila da joj fale izlasci, već je jedva čekala zajedničku jutarnju molitvu. Sve sam imao u Domu sv. Martina, ništa mi nije bilo potrebno. Dan šutnje, kojeg sam se najviše bojao je prošao s usponima i padovima, ali na kraju uz pomoć vjere i ljubavi koju sam tamo doživio sam izašao kao pobjednik. Bio sam istinski sretan.
Prošao je taj tjedan, vratio sam se, želio sam natrag. Htio sam da taj tjedan nikad nije završio. Ali naučio sam da ne smijem tugovati zato jer je završilo, već biti sretan zato jer se dogodilo. I zato svima koji imaju tu priliku želim da bez dvojbe i okolišanja prihvate ponudu svog župnika za ovo meni nezaboravno iskustvo. Ja sigurno budem.