Svetkovina Svih svetih

Dopustimo da nas svetost iznenadi!

Jedan od najvažnijih i najljepših blagdana u kršćanstvu, uz Uskrs i Božić, svakako je svetkovina Svih svetih. Ovaj nas blagoslovljeni dan vodi do istine o vječnome životu i o nama samima. Svetkujemo bogoštovlje u kojemu se spominjemo svih ljudi koji su se tijekom zemaljskoga života pridružili Kristovom životu. Ti su ljudi, ništa manje grešni od nas, pristali na Isusov poziv i svom snagom, umom i srcem prionuli na zadatak ljubavi. Ne radi se tu samo o službeno proglašenim svecima Katoličke crkve, nego o svima onima koji su čak nepoznavajući kršćanski nauk slijedili Krista i Njegov put. Prekrasno je to rečeno u današnjem prvome čitanju iz knjige Otkrivenja: nakon sto četrdeset i četiri tisuće opečaćenih iz svih plemena sinova Izraelovih Ivan gleda u viđenju ''eno velikoga mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda, i plemena, i puka, i jezika! Stoje pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine; palme im u rukama. Viču iza glasa: 'Spasenje Bogu našemu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu!'''. Kristovo je spasenje silno i širi granice Božjega kraljevstva po cijeloj zemlji, preko kršćana do svih ljudi dobre volje, a to Njegovo spasenje rađa raj – ovdje na zemlji, a na pravi način ondje u vječnosti.

Prepoznajmo dijelove raja već u ovome životu

Kada god zamišljam raj i ljude u njemu, sjetim se genija C.S. Lewisa i njegove knjige ''Velika rastava između raja i pakla''. Dok opisuje razlike između ove dvije suprostavljene stvarnosti – vječnoga spasenja i vječnoga prokletstva – Lewis navodi kako je ''dušama'' koje nisu navikle na raj isprva vrlo teško hodati po rajskoj travi, tj. da im ona djeluje kao kršni reljef i svaka se travka čini kao najčvršća stijena. Dok se neke ''duše'', došavši u posjetu raju kao turisti, privikavaju i sve više prihvaćaju tu stvarnost prepoznavši ju u njezinoj izvornoj ljepoti, druge se nikako ne mogu odreći svojih prtljaga, projekata, navezanosti, umišljenosti i grijeha pa ne uspijevaju prepoznati pravu sliku raja – biti s Bogom, koliko se god isprva činilo teškim. Rajske im duše (tj. sveci) nude svoju pomoć i razgovaraju s njima nukajući ih da ostanu u vječnome spasenju, no neke ''duše-turisti'' ne odustaju od svoje tvrdoglavosti misleći da moraju još nekoga naučiti pameti, nešto obaviti, nekamo otići, nešto srediti i urediti, nekome se odužiti prije nego što dođu u raj pa odlaze ''doma'', udaljivši se od pomoći svetaca, na mjesto gdje ljudi žive beskonačno daleko jedni od drugih zatvoreni u svoje stanove. 

Mislim da je to opasnost koja nas dijeli od raja, bilo ovdje na zemlji bilo u vječnosti. U vlastitoj oholosti i tvrdoglavosti želimo pod svaku cijenu promijeniti druge, napraviti stotinu stvari po kojima će nas se pamtiti ili pak u tim stvarima tražiti utjehu, dok nam izmiče ono pravo. Lewis nas upozorava da ako nismo sposobni prepoznati dijelove raja i spasenja u ovome životu, teško možemo očekivati da ćemo ikada pred Bogom donijeti dobru odluku. S druge strane, teško da će nam Bog u vječnosti reći: ''E, baš si ono dobro izbjegavao ljubiti mene i druge svojim životom i stvarno si odlično svakom prilikom unosio razdor u moju zajednicu svetih'' pa nas silom gurnuti u raj.

Svi smo predodređeni za vječnost s Bogom

Poslužio sam se ovom slikom i prikazom dvaju stvarnosti jer me uvijek podsjeti na jednu istinu vjere preko koje se nekako šutke prelazi: svi smo mi predodređeni samo za jednu stvar – na vječnost s Bogom, na spasenje u raju. Ponovit ću to još jednom jer može djelovati čisto banalno: jedina stvarnost na koju su svi ljudi predestinirani po Kristovoj žrtvi i uskrsnuću jest raj kroz tjelesno uskrsnuće i život s Bogom. Često čujem da ljudi misle kako su im zvijezde odredile ovo ili ono, ili im je to takva karma dala, ili kako im ništa u životu ne ide jer ih je netko odredio za zlo pa im sve dobro samim time izmiče. To se u potpunosti suprostavlja kršćanstvu i nema nikakve veze s Kristovim svecima. Jedina opasnost za čovjeka i loša opcija za vječnost jest ako se netko svojevoljno i slobodno grijehom odrekne Božje ljubavi i odluči da ima pametnijeg posla – tu nastaje pakao. Kršćanin je pozvan da tu svoju odluku nikada ne podloži grijehu, nego da ostane u čistoći djece Božje. 

Na tom putu nam odlično mogu poslužiti blaženstva – ona su nam putokaz prema raju; ne pokazuju neku kraticu ili stramputicu ili tečaj u dvanaest koraka, nego težak put prema istini, odricanju i navikavanju na rajski reljef. ''Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!''. To zasigurno ne znači da je put ka spasenju neki turistički izlet, nego trud i borba za pravednost zbog koje ćemo biti osuđeni od nekih, a ne nagrađeni. Molimo da nas na tom hodočašću pravednosti prati zagovor svih svetaca, svih onih koji gledaju lice Božje i svega onoga mnoštva što pjeva pred Gospodinom u vječnosti, odjeveni u bijele haljine s palmama u ruci. Borimo se i budimo oprezni da naša djela ne rađaju razdorom svetih (tako su apostoli nazivali sve kršćane), nego da s Božjom pomoću rađaju raj ovdje na zemlji kako bismo ga bili sposobni prepoznati u vječnosti i kako bi nas On uveo u tu vječnost, među sve svete. Dopustimo da nas ta svetost iznenadi, koliko se god smatrali dalekim od Boga.

Autor: Luka Brešić, đakon

Objavljeno: 01. 11. 2015. u kategoriji Duhovne misli