Pobožnosti

Gospodine, odlučio sam doći i dati Ti trenutak svoga vremena. Evo, zastajem na tren i želim se pokloniti Tebi, svome Stvoritelju. Nosim sa sobom mnogo misli, želja, potreba, sumnji, briga i problema, ne znam odakle bih počeo. Znam da Te nisam dostojan i da u svim svojim obvezama često zabravim na Tebe. U svijetu ja sam svoj čovjek, a ti si neki daleki Bog. Sve bih držao u svojim rukama, radio sam i imao kontrolu nad svojim životom. A kada nešto ne krene kako sam zamislio i sve mi se počne raspadati, shvatim koliko sam slab i koliko Te zapravo trebam.

Dođe mi riječ Jahvina: »Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.« A ja rekoh: »Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.« A Jahve mi odvrati: »Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim«.
(Iz knjige proroka Jeremije) 

"Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne. Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: "Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!" Isus se okrene i reče Petru: "Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!" Tada Isus reče svojim učenicima: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.

U Kristu uvijek tražimo utjehu, pomoć, zaštitu, a rijetko se sjetimo reći mu hvala. Danas smo odlučili upravo to, zahvaliti mu na svakom dobrom djelu, na svakom blagoslovu, na svakom pokazanom putu kojim trebamo ići i na svakoj pruženoj ruci. Gospodin zna sve naše potrebe i želje, nekada nije potrebno to mu napominjati, ali mu je uvijek potrebno zahvaliti, zahvaliti srcem prepunim jer nam je dao Isusa, Sina Svog.

Iz Evanđelja po Ivanu (Iv 14,1-12):

Kao što slavlje Uskrsa i Božića završava tek osmi dan od početka slavljenja, tako i osmi dan nakon svetkovine Velike Gospe, tj. uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo slavimo blagdan Blažene Djevice Marije kraljice. Taj je blagdan 1954. godine uveo papa Pio XII.

Marija. Bez grijeha začeta. Žena nad ženama. Bogorodica. Može li završiti ovozemaljski život kao i ostali smrtnici? Kako da smrt dotakne onu koja je rodila pobjednika smrti? U ovom otajstvu krunice razmatrat ćemo misterij majke koja uzlazi na nebo.

Vjerovanje u uznesenje proizlazi iz vjerničkog uvida koji se temelji na objavi. Uznesenje nije povijesni događaj koji se može utvrditi, nego nadilazi zemaljsku povijest.

Za neke je Isusova smrt bila tek tragičan svršetak njegova života, možda tek jedna smrt u nizu koja, za posebne slučajeve poput ovoga, nije bila ništa novo i drugačije. Drugi su se, pak, pitali o njegovu navještaju da će trpjeti, umrijeti i na kraju uskrsnuti. Kad ga ugledaše živa i u slavi, učenici su se ohrabrili. Nakon samoće koja je obuhvatila njihova srca o Isusovoj smrti, sada je pred njima živi Isus donoseći im radost, ali obećavajući im dar – Duha Svetoga – da radost njihova bude potpuna.

Nakon svoga uskrsnuća Isus je tijekom četrdeset dana mnogim dokazima pokazivao da je živ: da je On onaj Raspeti kojega nije uništila sjena smrti, nego proslavila snaga neizmjerene Božje ljubavi. Sveti pisci nam svjedoče kako je Isus, pošto je zaključio svoje zemaljsko djelovanje, bio uzdignut na nebo i postavljen zdesna Ocu.

"Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša" (1 Kor 15,14). Zastanemo li kratko nad ovom izjavom sv. Pavla, shvatit ćemo svu težinu i značaj tog jedinstvenog i neiskazivoga događaja (upravo misterija!) - uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista. Težina tog otajstva Kristovoga života postaje još jasnija znamo li kako Pavao u grčkome tekstu rabi pridjev kenós koji znači prazan. Naše je, dakle, cjelokupno vjerovanje bez Kristova uskrsnuća prazno, neispunjeno.