Kolumne

Siječanj, onaj mjesec u godini u kojem ljudi najviše pričaju o: minusima na kreditnim karticama (većinom „priskrbljenih“ za vrijeme, kako kažu, „blagdana“), o sniženjima u trgovinama, o novogodišnjim odlukama, detoksikaciji i…sumiranju prošle godine.

Pa tako razgovori najčešće kreću prizemnim smjerom, rangirajući deset najboljih trenutaka, deset najutjecajnijih žena, deset novih građevina, deset ovog, deset onog…i nažalost mnoštvo mladih po tim rang listama slaže svoje prioritete i stavove, dajući svojoj godini ocjenu za onaj „poslovni“, „privatni“ i „ljubavni“ dio.

Često se pitam, prvo samoga sebe, a onda i pred Onim koji jest, kako mi samo uspjeva? Kako mi uspjeva nadati se, voljeti, željeti dobro drugome, kada sam ovakav kakav jesam? Najobičniji "papak", a opet onaj koji daruje i prima. Zašto sam, unatoč svim greškama i nepravilnostima, i dalje sposoban stvoriti nešto od ničega? Prijateljstvo od nepoznatih ljudi, ljubav prema nečemu što nisam poznavao do prije pet minuta. Vezu s nekim ili nečim koja prije nije postojala u mome životu. 

Nadam se da ovaj tekst nisu otvorili samo oni gladni još jedne egzegeze slavnog Ivanova proslova. Nisam egzeget. Imam još uvijek problem reći za sebe i da sam teolog, unatoč tome što sam završio studij teologije. Trudim se biti teolog. Možda je bolje tako napisati. Naslov ovoga teksta, svjestan sam, može nekoga navesti da pomisli kako želim tumačiti pismo iz pozicije onoga koji je već tu nešto skužio. No, to nije moja namjera. Stavio sam ovaj naslov jer bih želio da u početku moje pustolovine pisanja za Pastoral mladih Zagrebačke nadbiskupije bude Božja Riječ. Želim započeti s Bogom.

Sjećaš li se dobro svakog zamaha u svom životu? Svakog zaveslaja, svakog truda uloženog i u najmanju stvar? Pamtim svaku suzu, svaki osmijeh i svaku strepnju koja je obilježila moj život i učinila ga baš mojim. No, često zastanem i promatrajući tu bujicu zanijemim i ostanem paf. Ne mogu ni koraka naprijed… ni natrag. I dok ta bujica uzima maha, kroz biće mi prolaze sjećanja… Sjećaš li se ti svake pohvale svog djetinjstva, svake lijepe riječi koja te hranila? Sjećaš li se smiješnih objašnjenja odraslih na svako svoje znatiželjno pitanje?

Jeste li se ikada osjećali kao da se neprestano vrtite u krug i nećete nikamo dospjeti? Ili da se vozite na vrtuljku onoga za što ste mislili da su vaši snovi? Dok se vrtuljak vrti krug za krugom, vi se čvrsto držite s velikim osmjehom na licu – spremni za onu savršenu fotografiju koju ćete sačuvati kao uspomenu (ili podijeliti na Facebooku). Izgledate predivno tamo gore, vožnja je romantična, zabavna i... sigurna. No, nakon nekog vremena, počinjete osjećati nelagodu. Dosadi vam jedna te ista glazba koja se nikada ne mijenja.

Čovjek je prisiljen ili, bolje rečeno, za čovjeka je nužno da svakoga dana donosi odluku o nečemu, bira da ili ne. Bilo da je u pitanju manja stvar kao ustajanje ujutro na fakultet ili posao, ili ona veća kao što je odabir samoga fakulteta koji želi pohađati ili posla koji želi raditi. A što kada dođemo do one točke u kojoj više ni sami ne znamo što odabrati? Do one točke kada nam je sve u magli i kada nam se svaki odgovor i odabir čini krivim? Koga pitati za smjernice i pomoć?

Europski parlament je mjesto gdje ima podosta ljudi s čijim stavovima se moji uopće ne dodiruju. To je mjesto gdje je većina odlučila ne priznati osnovne povijesne i kulturološke činjenice poput one da Europa ima kršćanske korijene. To je mjesto gdje većina radije glasuje za reproduktivna prava, nego za život i gdje čak i u rezoluciju o kršenju prava kršćana u Iraku, poseban članak posvećuju pravima seksualnih manjina.

Ponekad i sama zaboravljam dobrobiti posla koji radim, zbog zaokupljenosti tehničkim i vremenskim ograničenjima. Zastala sam prošli tjedan tako nad psalmom koji me – iako sam ga pročitala po tko zna koji put – opet dirnuo. Tako je jedan običan radni dan postao još jedna mala prekretnica u mom životu. Naime, radi se o psalmu 139. i  vjerojatno ga prepoznajete iz lijepe duhovne pjesme. „Gospodine, proničeš me svega i poznaješ… Čudesno si me stvorio!“ A onda pogledam evanđelje toga dana i vidim Isusovu poruku kako treba ljubiti… ma i neprijatelja!

Zadnjih godina ovaj narod je uvijek nekako u grču dočekivao 5. kolovoza. Prvostupanjska presuda našim generalima pogazila je i onaj posljedni dio nade za pravdom u ovome svijetu. Međutim, kako to uvijek biva, Hrvati su uvijek znali koliko je velik Gospodin i koliko je jaka snaga molitve i krunice. Kroz povijest smo uvijek mi bili ti koji su bili napadani, a mi smo željeli samo jedno - slobodnu i neovisnu Hrvatsku. Cijena te Lijepe naše su bili životi naših očeva i sinova koji su s molitvama na usnama krenuli braniti ono što nam je bilo Bogom dano.

Jesi li osoba koja voli putovati ili si osoba koja bi radije bila teleportirana na destinaciju na koju moraš doći? Jesi li ikada negdje stigao i poželio da putovanje još nije gotovo? Ili pročitao knjigu toliko brzo jer nisi mogao dočekati da saznaš kako ona završava, a kada si zatvorio korice osjetio tugu što je priča već gotova? Jesi li ikada odustao od putovanja zato što te bilo strah? Ili si bio užasnut komplikacijama ili mogućnošću da nešto pođe po zlu dok si izvan svoje sigurnosne zone i udobnosti svoga doma?