Noć

Noć. Možda ti misao o njoj nikada nije prošla kroz glavu. Meni se u zadnje vrijeme često provlači kroz misli upravo ta riječ. S razlogom. Noć u sebi krije dosta toga posebnoga. Vrijeme je to kada je tama „najprisutnija“. Zapravo, to je vrijeme kada s najvećom lakoćom čovjek može vidjeti i najmanje svijetlo. Čak i one daleke zvijezde. Pa i samo jednu. Onu prvu. Vrijeme je to kada čovjek voli biti sam i promišljati o sebi i životu. Vrijeme je to kada zastanemo pred sobom i pred Bogom, kada povlačimo crtu i zbrajamo račun dobra i zla kojega smo učinili u nekom vremenskom razmaku. Puno toga u sebi krije ta noć. Puno toga je čula i mnogim stvarima je svjedočila upravo noć.

Čak i u Božjem planu spasenja to vrijeme ima posebnu ulogu. Upravo noć je zavrijedila biti svjedokom trenutka izbavljenja Izraela iz Egipta. Također je svjedočila i tako uzvišenom trenutku kao što je rađanje Isusa iz Nazareta. Taj događaj u Betlehemu, taj dolazak Kralja nad kraljevima u običnu štalicu, zbio se usred noći i kako pjevamo: „Nebo zemlju prosvijetli. K'o u podne svjetlo bi…“ Samo u tami moguće je primijetiti to svjetlo. Najprije je ta noć primila svjetlo da bi ga prenijela drugima. Neobično je to kako Bog uvijek iskorištava najveće suprotnosti kako bi nam obznanio najuzvišenije stvarnosti. Možda je to jedini način na koji mi možemo primijetiti nešto što će odskakati od svega na što smo već naučili svoje poglede. Po onome što možemo vidjeti o vlastitom iskustvu dade se zaključiti da nam čak ni najveći kontrasti često nisu dovoljni kako bismo konačno povjerovali. 

Samo se u noći usudimo biti ono što zapravo jesmo

No, to nije sve. Noć je bila svjedokom i Isusovog poučavanja kada bi Nikodem dolazio do Učitelja i primao Njegovu riječ u srce. Slušala je noć te pouke i sama bila poučena. Ipak, znamo da je noć, opet, bila svjedokom i težih riječi. Onih koje je izrekao čovjek po imenu Juda. „Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati?“ Ista ta noć bila je svjedokom ljubavi i razlamanja samoga Gospodina u zajedništvu s učenicima. Nedugo nakon toga noć je svjedočila poljupcu. Onom izdajničkom. Onom koji se prolomio kroz povijest i čime se čovjek oprostio od Čovjeka. 

Puno toga u sebi krije noć. Vrijeme je to kada nema sjena i kada se čovjek ne pretvara. Samo se tada usudimo biti ono što zapravo jesmo. Tada smo skriveni tamom od pogleda drugih te se konačno usudimo biti mi. Svi imamo izbor biti Nikodem ili Juda. Kakva će biti naša riječ u noći? Hoće li izražavati našu čežnju za Učiteljem ili će to biti poljubac? Svatko od nas čini izbor svaki put kada noć dođe. Svi to najbolje znamo.

Još je jedna noć vrijedna spomena. Ostala je ona najvažnija. Ona koja je vidjela pobjedu nad smrću. Da. Ona jedina zna trenutak kada se to dogodilo i jedina je bila nazočna kada se to sve dogodilo. Ona zna kada je konačno došlo svjetlo koje se nikada više ne može ugasiti. To svjetlo Uskrsa i dan danas svijetli i donosi nam nadu u našim teškim noćima. Od te večeri nadalje čovjek je i u noći siguran jer zna da ga čuva vječno svjetlo upaljeno jednom zasvagda. Od toga trenutka čovjek se ne boji noći nego se boji samoga sebe u toj noći. Strah ga je postati Juda jer želi biti Nikodem.