Duhovni kutak

Završio je posljednji čin Isusova ovozemaljskog života, njegova smrt. Na križu se sada nalazi njegovo mrtvo tijelo koje treba skinuti i položiti u grob. Za to su se pobrinuli Josip iz Arimateje i Nikodem, učenici koji su u tajnosti slijedili Isusa. Iako se evanđeoski tekst kratko osvrće na to kako je Isus skinut s križa, o tome se može štošta reći što može biti poticaj na razmišljanje.

Kako nam i piše "Direktorij o pučkoj pobožnosti i liturgiji", "pučka pobožnost osobito je osjetljiva prema klanjanju Presvetom Oltarskom sakramentu, koje slijedi nakon slavlja mise Večere Gospodnje. Povijesnim procesom, koji u svojim različitim fazama nije razjašnjen, mjesto polaganja smatrano je "svetim grobom". Vjernici su odlazili tamo da bi štovali Isusa koji je, nakon skidanja s križa, bio položen u grob, gdje je ostao oko četrdeset sati.

Danas je Veliki četvrtak, dan kada se spominjemo Isusove posljednje večere sa svojim učenicima. Evanđelist Ivan nam govori kako je Isus znao da je došao njegov čas, odnosno da je potpuno svjestan događaja koji će uslijediti: izdaje, osude, muke i smrti. Baš zato što je svjestan da se njegova služba bliži kraju, želi svojim učenicima pokazati da ih ljubi do kraja. Osim što im konkretno pranjem nogu pokazuje koliko ih voli, želi im primjerom pokazati što oni trebaju činiti jedni drugima. 

Dragi mladi, danas započinjemo Sveti tjedan sjećanjem na trijumfalan Kristov ulaz u Jeruzalem što se dogodilo upravo u nedjelju prije njegove Muke.

Isus umire. Zašto je Isus morao umrijeti na križu? Zašto i danas patnja nevinih, nedužnih, djece? Križ je znak samoće, nemoći i bespomoćnosti. Ne osjećamo li se i mi ponekad u svom životu kao pribijeni na križ? To su trenuci napuštenosti, prezrenosti, odbačenosti, tjeskobe i malodušja. Križ je voljeti, a ne biti voljen, znati, a ne činiti, ostajati u lošim navikama, gušiti svoju slobodu i slobodu drugih, ostajati u stanju grijeha, ne htjeti biti bolji i drugačiji. Ponekad poželimo križeve ljudi oko nas, naših bližnjih, misleći kako su njihovi križevi lakši ili manji.

Sumrak, sunce skoro pri potpunom zalazu, gledam Isusa, ispraćuje posljednje ljude - koliko se taj čovjek, naš Gospodin, čovjeku daje: koliko hoda, koliko tapša, koliko govori, su-osjeća, su-pati,
su-raduje se… Vidim tragove umora, ali ozareno lice, žar u očima ne jenjava… Ne mogu pogled skinuti s tog lica – gledao bih ga i gledao, kao da se nikada ne bih mogao naužiti tvoje pojave, Gospodine!

"Onda, Isuse, noć je, treba odmora malo, počini, obnovi se, sutra će biti još više ljudi!"
"Pusti, neka. Idem ja još malo na Maslinsku goru, ne morate me čekati!"

Samo nešto više od mjesec dana bilo je potrebno za gotovo 15 tisuća pogleda na Youtubeu. Riječ je o videozapisu Molitvene zajednice Srce Isusovo i njihovoj obradi pjesme Cijeno neprocjenjiva. Popularnost duhovnih pjesama i ne bi bila neka novost, no ono što je svaki slušatelj sigurno posebno primjetio jest izvanredna vokalna interpretacija u izvedbi Alana Hržice. Alan je pjevač kojeg hrvatska glazbena scena najbolje pamti po hitu iz 2003.

Isus leži na križu ruku privezanih uz drvo, dok mu je čavao stavljen na sredinu dlana. Isti taj čavao će za koji trenutak udarcem čekića probosti Isusu ruku i tako ga pribiti na križ!