Duhovni kutak

Na svoj prvi dan pontifikata, u četvrtak ujutro, naš dragi Sveti Otac Franjo posjetio je baziliku Sv. Marije Velike kako bi se pomolio Gospi. Između ostalih, pozdravio je i ispovjednike bazilike, oce dominikance te im vrlo kratko rekao: „Milosrđe, milosrđe, milosrđe, vi ste ispovjednici i stoga budite milosrdni s dušama“. Mislim da nam ovaj događaj može pomoći ući u poruku današnjeg Evanđelja. Isto tako imajmo na umu da ulazimo u završne dane ovog svetog korizmenog vremena kada se pripremamo za dobru svetu ispovijed.

Nakon teškog puta isprepletenog udarcima, uvredama, padovima i toplim i nježnim, ali zato nimalo manje bolnim i mučnim susretima s dragim osobama, Isus se popeo na goru Kalvarije. Čini se da je put došao kraju, da je svršeno. No, nije tako. Vojnici Isusa postavljaju da stoji pred narodom željnim senzacije i iživljavanja. Isus stoji i šuti, stoji i promatra. Prije nekoliko dana taj isti narod mu je klicao i slavio ga, a sada ga pljuje, izruguje mu se i smišlja načine kako da ga do kraja ponizi.

Najčešći roditeljski i odgojiteljski savjet mladima je vjerojatno: „Daj se uozbilji!“ Mladi na taj savjet redovito prasnu u smijeh. Nakon toga odrasli kroz neko vrijeme ne savjetuju jer na pitanje o razlogu smijeha na tako ozbiljan životni savjet nema drugog odgovora osim: „Ne znam, smiješno mi je!“ Nekako je teško u to povjerovati, no zbog neke nejasne slutnje da zapravo znaju čemu se smiju i da je taj smijeh u tom trenutku za njih važan, prepušta ih se njihovim razlozima jer bi ionako bilo neozbiljno i dalje govoriti o ozbiljnosti.

Kako je teško ponovno reći oprosti, kako je mučno pomisliti da smo napravili nešto što smo si obećali da nećemo, kako je neugodno promatrati vlastite propuste koji se uvijek ispočetka ponavljaju. Kako je posramljujuće priznavati da smo ponovno zgriješili i pokušavati ustati kad nam se čini da smo se zauvijek prikovali za zemlju. Ova težina, neugodnost, sram ponekad su više znak naše oholosti nego li odraz istinske spoznaje vlastite grešnosti i iskrenog kajanja.

Neki dan, u jednom razgovoru, na listu svega onoga o čemu smo razgovarali došla je i tema praštanja, odnosno oprosta. Tada je jedna osoba zaključila kako se može vidjeti koliko tko u životu ljubi i po tome koliko tko prašta... Iako je taj zaključak sudionike razgovora ostavio malo u šutnji, zaključak je to koji nas uvodi u razmišljanje o navještaju evanđelja današnje četvrte korizmene nedjelje.

Filip Ivić, mladi vratar hrvatske rukometne reprezentacije i RK CO Zagreba spremno se odazvao našem pozivu da govori o sebi i svom rukometnom putu, koji je zapravo tek započeo. S jedne strane tipičan sportaš koji jasno vidi svoje ciljeve, a s druge skroman, pozitivan i iskren mladić koji ne voli da se o njemu govori u superlativima. Otkrio nam je zašto se život sportaša može usporediti s korizmom, kako se nosi s pritiskom i koji su njegovi najveći oslonci.