Duhovni kutak

Usred svoje muke Isus pronalazi snage da utješi uplakane jeruzalemske žene. Ali kako ih tješi? ''Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom'' (Lk 23,28). Nije im rekao ''Ne plačite!'' ili ''Nemojte se žalostiti!'', nego ih je potaknuo na plač i suze nad njima samima i nad njihovom djecom. Kakva li je to utjeha?

„Ako voliš Nebo bit ćeš Nebo, ako voliš zemlju bit ćeš zemlja“, kaže sv. Augustin. Da, stvoreni smo za Nebo! Pa ipak, zakon gravitacije kao da nas ljubomorno privlači zemlji. Ne samo naše tijelo već i našu dušu. Ima tek jedna stvar koja nas oslobađa ovoga zakona i izaziva dušu da poput ptice poleti u visine, u susret Stvoritelju: to je vjera! Samo vjera nas uzdiže u Božje visine. A kad primijetimo da smo odveć nisko, da nam je pogled skučen, a nada plitka, to je poziv da kliknemo: „Umnoži nam vjeru Isuse“ (usp. Lk 17,5)!

 Hodočasnici drže da je velika sreća ponijeti malo praha iz štalice ili iz groba gdje je Isus bio sahranjen. Kojom li onda gorljivošću, trebamo pohoditi Presveti Sakrament u kojem se Isus osobno nalazi?!   

Svima nam je poznato da je ljudski griješiti. Padati je tako normalno. Ali pasti drugi put pod istim teretom, hm, pomalo je već sramotno. Valjda se očekuje da učiš na greškama i ideš dalje. Uzdignute glave, po mogućnosti.

Ali ne. Isus daje novu logiku. Padni i pogni glavu. Osjeti tvrdu zemlju iz koje si uzet, pogledaj u oči prah u koji ćeš se vratiti. Pogledaj u ono što si bez Boga koji ti daje dah života. Svaki put kad tu činjenicu zaboravim, padam. 

Na životnim križnim putevima svaka je pomoć dragocjena, no najveća je kad je pokrenuta iz sućuti srca. U vrijeme kad svjetina divlja, jedna žena istupa pred Isusa. U očima joj se vidi strah, ali su sažaljenje i ljubav prevladali. Ona u tom trenutku živi samo za njega. Sagiba se i pruža Isusu rubac. Pruživši mu rubac, tu naizgled neznatnu stvar s obzirom na Isusovo trpljenje, učinila je sve što je mogla. Zauzvrat dobiva nešto neprocjenjivo: pravu sliku Krista. Prepoznajemo li Veronike danas?

Jedan značajan „problem“ slušatelja na nekim skupovima je u tome da reakcija nije uvijek jednaka prema govorniku, ovisno o tome je li on muško ili žensko. Čini se da kad muška osoba prihvati riječ na skupu, slušaju ga i ako je zanimljivo ono što govori, onda ga i gledaju. No, kada ženska osoba prihvati riječ, najprije nju gledaju, a ako je lijepa onda ju i slušaju. Smiješno, zar ne?!

Na jednoj već dobrano išaranoj školskoj fasadi u Zagrebu već se dugo vremena nalazi jedan zanimljiv grafit koji glasi: „U raju je dobro, ali u paklu je ekipa.“ Budući da se poruka nalazi na školskoj fasadi, moguće je zaključiti da su njezini autori vjerojatno mlađi ljudi. Ako je to istina, onda se nužno nameću pitanja: kako mladima danas govoriti o važnim istinama vjere ili pak o svetom životu kada se čini da im ništa više nije sveto i da su izgubili osnovnu razinu poštovanja prema svetome?

Relikvije svetog Ivana Bosca stižu u Hrvatsku 8. ožujka povodom 100. obljetnice dolaska salezijanca na hrvatsko tlo, no razlog zbog kojeg relikvije putuju svijetom od 2009. godine je priprema za 200. obljetnicu rođenja svetog Ivana Bosca 2015. godine.

Svaki puta kada slavimo svetu misu primjećujemo da ona ima dva velika djela: službu riječi i euharistijsku službu. U prvom dijelu svete mise, kajući se za svoje grijehe, pripravljamo svoja srca koja jedino može proniknuti sam Gospodin, za slušanje i primanje Božje Riječi u svoje živote. U središnjem pak dijelu svete mise, na početku euharistijske službe, prinosimo Gospodinu darove kruha i vina koji će posvetnom molitvom i zazivom Duha Svetoga postati Tijelo i Krv Gospodina našega Isusa Krista.