Prigodno

Glazba je umjetnost koja pomoću tonova neposredno i izvanprostorno izražava različita emocionalna ili voljna raspoloženja i reflektira određene momente same zbilje. Ona se razlikuje od drugih umjetnosti jer treba posrednika između skladatelja i publike. Glazba je umjetnost vremena, ona je energijska umjetnost koja se ispunjava u djelatnosti i poprima neki prostorni oblik (Dahlhaus, 2003.). Može se koristiti u razne svrhe. Neke su na razini pojedinca, dok su druge neodvojivi dio čovjekova društvenog života.

Crkveno učiteljstvo je do pape Ivana XXIII. zastupalo teoriju subordinacije žena, odnosno ženu se tumačilo kao ovisnu o muškarcu. Papa Ivan XXIII. prihvaća emancipaciju žena i djelovanje žena u društvenome životu.¹ On ne govori poput svojih prethodnika o naravi žene, nego o pravima i dužnostima koje odgovaraju ženi kao osobi.

Kada kažemo "misije", obično to doživimo kao kad pročitamo u novinama da se negdje nešto dogodilo daleko od nas. Uzet ćemo novine, pročitati sa zanimanjem o nasilju, o terorizmu ili još nešto ružnije od toga i u sebi misliti: „Ah, dobro da to nije u blizini nas, to je negdje drugdje…“ Dapače, uživat ćemo u svakom dodatnom "zapaprenom" detalju kojega nam je umetnuo novinar, samo da bi nas privukao kako bismo sutra čekali u redu ispred kioska ne bismo li možda pročitali još nešto "paprenije"...

"Nužno i nezamjenjivo" poslanje Crkve - dakle ono što ona čini po "samoj svojoj naravi" - jest naviještati evanđelje Isusa Krista. To je poslanje tijekom povijesti, ovisno o prilikama, poprimalo različite oblike. U našemu je, pak, vremenu njegova osobitost u tome da se "mora suočiti s pojavom udaljavanja od vjere, koje se postupno očitovalo u društvima i kulturama za koje se stoljećima činilo da su prožete evanđeljem".

Crkva svake godine 11. veljače obilježava Svjetski dan bolesnika, ove godine jubilarni 20. put s geslom: „Ustani i idi, tvoja te vjera spasila!“ (Lk 17,19). Tom prigodom papa upućuje svoju poruku svim bolesnicima i osobama koje trpe zbog zdravlja. Preporučujući u naše molitve sve one koji su bolesni, na trenutak možemo zastati, pročitati papine misli iz poruke i promisliti o bolesti i patnji iz kršćanske perspektive.

Svake prve nedjelje u mjesecu veljači Katolička Crkva slavi „Dan života“, dan u kojem se zaustavlja pred samim Bogom zahvaljujući mu za taj prvi i neprocjenjivi dar kojim svakog čovjeka poziva na odgovornost njegovanja, čuvanja, zaštite i promicanja života. Na taj dan Crkva nastoji na poseban način probuditi svijest u čovjeku kako je svaki ljudski život dar, poziv i odgovornost pred kojim stojimo svakodnevno vlastitom savješću i u koji smo dužni svakodnevno ulagati i čuvati ga u svakom trenutku i stanju.

Svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere; to pravo uključuje slobodu da se mijenja vjera ili uvjerenje i slobodu da se, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno, iskazuje svoja vjera ili uvjerenje poučavanjem, praktičnim vršenjem, bogoslužjem i obredima. Tako glasi članak 18. Opće deklaracije o pravima čovjeka koja je najraširenije prihvaćena izjava o ljudskim pravima u svijetu. Na žalost, većina se tih prava, pa tako i pravo na slobodu vjere, poštuje samo na papiru.

Zanimljivo je kako se sve ili većina naših sjećanja ili odluka vežu uz određene datume i događaje, uvijek to nekako prilijepimo jedno uz drugo. Ovaj događaj nas podsjeća na ovo, ovaj datum nas podsjeća na ono, tada se dogodilo to, ovo ću pamtiti zbog onoga… Sve je prepuno poveznica. To je u neku ruku i normalno i uopće i ne razmišljamo o tome. To je tako i gotovo. Ovih dana razmišljam i pitam se treba li nam baš uvijek neki poticaj da bismo nešto učinili, je li nas potrebno gurati da bismo krenuli i treba li nas uvijek vući da bismo ustali i sami nešto započeli.

Stvarnost slavlja Božića kao da nam ubrzo izmiče iz ruku. Dojam je to koji ostavljaju otvoreni darovi, neispavanost nakon božićne polnoćke, mnogobrojne (ne)uzvraćene SMS poruke na mobitelu, (ne)objavljeni statusi na Facebooku, ispjevane božićne pjesme… No, jednako nam se može činiti da se isto događa i u liturgijskom slavlju Crkve koja odmah nakon svetkovine Gospodnjega rođenja stavlja pred svoju zajednicu vjere slavlje sv. Stjepana, prvomučenika.