Duhovni kutak

Zasigurno smo ponekad ostali zadivljeni poezijom. Onim trenutkom kada je ono što smo u sebi doživjeli kao nešto što je teško izrecivo došlo do riječi i do dodira s onim temeljnim u nama. Lakoća kojom poezija izriče ono bitno u nama i oko nas proizlazi iz njezine dinamične stvarnosti. Poiesis (ποίησις) je pravljenje u smislu proizvođenja nečega čega prije nije bilo, a u smislu pjesničkog umijeća ono je pravljenje koje znači nastanak nove pjesme. Ta vrsta pravljenja kao rezultat ima cijeli novi sklop svjetova i čini da ono čega nema postane i bude.

S približavanjem nove kalendarske godine bliži nam se i Susret hrvatske katoličke mladeži koji će se u svibnju 2012. godine održati u Sisku. Pripreme po katehezama započele su u svim hrvatskim biskupijama, a kako se za Susret pripremaju domaćini i što on znači za njih, upitali smo Stjepana Vegu, 28-godišnjeg Siščanina. Nakon osnivanja Sisačke biskupije postao je suradnik Branku Koretiću u Uredu za pastoral mladih te Antunu Senteu u Uredu za odnose s javnošću.

Ponekad se s nostalgijom vratim na rodni brijeg i razgledam drvenu kuću mog djetinjstva. Moji su roditelji napravili novu kuću te smo se nakon osnovne škole preselili u nju. A stara je drvena kuća postala uspomena na sretne dane. U njoj smo nekad pisali lijepe priče svoga djetinjstva i domaće zadaće. Kad obiđem drvenu kuću djetinjstva kao da još uvijek osjećam toplinu koja zrači iz debelih drvenih planki od kojih je napravljena. Koliko je samo riječi, smijeha i suza upijeno u njih! Tu su upisani prvi bratovi i moji koraci, radosti i brige oca i majke kao i tiha bakina molitva.

Koliko topline u Božjem pozivu kojeg upućuje po glasu proroka Izaije: „Tješite, tješite moj narod!“. Utješiti… Sigurno jedna od najljepših sposobnosti naše duše. To zna svatko tko je ublažio bol i podigao duh osobe koja pati ili živi u očaju. Jedna od najtežih čovjekovih patnji je samoća, stoga ono što tu veliku patnju ublaži, donosi i jednako veliku radost – svima koji su uključeni u taj proces nesebičnog darivanja ljubavi. Ali koliko smo se puta našli u situaciji da ne znamo utješiti, bespomoćni i bez pravog oruđa u rukama, dijeleći bol, su-pateći.

Svečanim euharistijskim slavljem u zagrebačkoj prvostolnici u subotu, 3. prosinca u 10 sati, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić zaredit će za đakone sedam dijecezanskih i šest redovničkih kandidata za sveti red đakonata. Među njima je i Mirko Matasović čija je životna priča poticaj svima da nikad nije kasno odgovoriti na Božji poziv.

Vijest, koja se početkom tjedna proširila medijima, o ubojstvu časne sestre Lukrecije Mamić, misionarke u Burundiju, sve nas je duboko potresla. Nerijetko čujemo o pljačkama, ubojstvima i otmicama ljudi koji kao volonteri, liječnici i misionari djeluju na „crnom“ kontinentu. Takve nas vijesti sasvim sigurno pogađaju, ali kada se radi o ubojstvu nekoga tko je iz naše domovine, normalno je da osjećamo još veću zabrinutost.

Došašće je vrijeme koje nas posebno poziva na budnost - između ostaloga i da se "probudimo" i vidimo brata ili sestru pored nas koji su u potrebi. Ako ne znate odakle krenuti, možda vas ova priča 26-godišnje djevojke s Knežije motivira. Ivana Vrbanić diplomirala je biotehnologiju na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, a u aktivnosti župe uključila se prije dvije godine, u samom začetku formiranja salezijanskog volonterskog centra i od tada radi kao jedna od koordinatorica instrukcija za učenike osnovne i srednje škole.