Kolumne

Još jedna zlatna zvjezdica?!

Svakodnevno slušamo odbrojavanje brojeći dane preostale do ulaska Hrvatske u Europsku Uniju. Euforija koju šire mediji i političari oko tog doista važnog događaja u sjeni ostavlja pitanje na koje građani ne dobivaju odgovor: „Kada ćemo živjeti bolje?“ Stječe se dojam da će nestati svi naši problemi kada kao 28. zlatna zvjezdica zasjajimo na plavoj europskoj zastavi.

Samo se javljam

U moru elektroničke pošte koja pristigne na moju elektroničku adresu, ovih dana dobio sam jednu zanimljivu priču. Kako joj je pouka vrlo znakovita, odlučio sam je podijeliti s vama.

Tolerancija? Ne, hvala! Biram... Ljubav!

U nedostatku vremena posljednjih nekoliko mjeseci sklona sam ispijanju onih „virtualnih kava“, odnosno – iako žalim što to moram priznati – s nekim se prijateljicama zbog udaljenosti i moje trenutne životne situacije moram čuti Skypeom. Tako je bilo i nedavno. Moje dijete spava, njena djeca isto, samo je najstarija budna i sluša naše šale, ali i komentare svakodnevnih događaja.

Za obitelj se vrijedi boriti!

Svog djeda se uvijek rado sjetim. On je bio čovjek od malo riječi i puno djela. Mnogo sam mogao naučiti iz njegova života, iz svakog dana koji je proživio. Međutim, puno više u sjećanju su mi ostale neke njegove riječi. One su bile izrečene kao šapat, naizgled tako krhke da bi ih i malo jači povjetarac odnio u zaborav. No, djed je uvijek mudro pričao. Te bore po licu i ispucale ruke su previše toga vidjele i čule da bi njegove riječi bile prazne. Uvijek se ranom zorom budio i odlazio spremiti doručak i pobrinuti se oko životinja.

Kruh naš svagdašnji daj nam danas

Na svijetu živi oko sedam milijardi ljudi. Ne postoje dva ista otiska ljudskih prstiju. Na svijetu živi stotine tisuća zebra. Ni kod jedne nije ponovljen isti raspored šara na koži. U svemiru se vrte milijarde i milijarde planeta. Nijedna nije ista drugoj. Bog stvara sve originalno i nigdje nije ostavio kopiju.

Mali princ ili kako biti čovjek?

Razmišljao sam o čemu bih vam mogao pisati i dugo nisam našao riječ kojom bih počeo, a onda sam se sjetio jedne stare priče za djecu koju sam čitao kao osnovnoškolac, ali i kao student. Priča je to o Malom princu, no kako sam već zaboravio detalje uzeo sam ju ponovno u ruke i pročitao da se malo podsjetim.

Ime je znak

Nomen est omen. Ime je znak. Barem tako kaže latinska izreka. I iako ju ja ne shvaćam poganski i doslovno, posljednjih se dana nađoh u situaciji da moram razmišljati o imenima i njihovom značenju za novo biće. Nikada kao kad sam postala majka, nisam ni razmišljala o tome - što neko ime nosi sa/za sobom?

"Biti čovjek" je ponovo u modi

Danas kada je broj nezaposlenih u Hrvatskoj dosegao 375.000 i  kada 1.100 obitelji ostaje bez doma zbog deložacije, a 245.000 građana ima blokirane bankovne račune, pravo je pitanje kako preživjeti u Hrvatskoj i kako vratiti optimizam hrvatskom narodu?!

Učitelju, gdje stanuješ?

Priča, ne znam jel' istinita ili ne, pronašao sam je na internetu, ide ovako:

Starac iznemogla lica, star oko 80 godina, svaki dan dolazi u dom za stare i nemoćne kako bi nahranio svoju ženu. Novinar koji je bio u obilasku ove ustanove, bio je zadivljen time kako ovaj starac hrani svoju ženu. Upitao ga je za razlog njenog boravka u domu, na što mu je starac odgovorio da mu žena boluje od Alzheimerove bolesti.
„Pa dobro“, upita ga novinar, „zabrine li se ona ako vi ne dođete na vrijeme s obzirom da ste stari?“

Divno je biti žena!

Vjerujem da svaki čovjek duboko u sebi traži razlog svoga postojanja, smisao svoga djelovanja i cilj življenja na zemlji. Moje svakodnevno promišljanje i proživljavanje egzistencijalnih pitanja dovelo me nakon tolikih godina i do prvih malih (ali ne i konačnih) zaključaka za koje ima prostora i vremena za razvoj. Jedno od pitanja koje je korijen svakog drugog je ono „Tko sam uopće ja?“, a uz to i neizostavna: „Zašto postojim? Kamo idem?“.