Pobožnosti

Kako je teško ponovno reći oprosti, kako je mučno pomisliti da smo napravili nešto što smo si obećali da nećemo, kako je neugodno promatrati vlastite propuste koji se uvijek ispočetka ponavljaju. Kako je posramljujuće priznavati da smo ponovno zgriješili i pokušavati ustati kad nam se čini da smo se zauvijek prikovali za zemlju. Ova težina, neugodnost, sram ponekad su više znak naše oholosti nego li odraz istinske spoznaje vlastite grešnosti i iskrenog kajanja.

Usred svoje muke Isus pronalazi snage da utješi uplakane jeruzalemske žene. Ali kako ih tješi? ''Kćeri jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom'' (Lk 23,28). Nije im rekao ''Ne plačite!'' ili ''Nemojte se žalostiti!'', nego ih je potaknuo na plač i suze nad njima samima i nad njihovom djecom. Kakva li je to utjeha?

 Hodočasnici drže da je velika sreća ponijeti malo praha iz štalice ili iz groba gdje je Isus bio sahranjen. Kojom li onda gorljivošću, trebamo pohoditi Presveti Sakrament u kojem se Isus osobno nalazi?!   

Svima nam je poznato da je ljudski griješiti. Padati je tako normalno. Ali pasti drugi put pod istim teretom, hm, pomalo je već sramotno. Valjda se očekuje da učiš na greškama i ideš dalje. Uzdignute glave, po mogućnosti.

Ali ne. Isus daje novu logiku. Padni i pogni glavu. Osjeti tvrdu zemlju iz koje si uzet, pogledaj u oči prah u koji ćeš se vratiti. Pogledaj u ono što si bez Boga koji ti daje dah života. Svaki put kad tu činjenicu zaboravim, padam. 

Na životnim križnim putevima svaka je pomoć dragocjena, no najveća je kad je pokrenuta iz sućuti srca. U vrijeme kad svjetina divlja, jedna žena istupa pred Isusa. U očima joj se vidi strah, ali su sažaljenje i ljubav prevladali. Ona u tom trenutku živi samo za njega. Sagiba se i pruža Isusu rubac. Pruživši mu rubac, tu naizgled neznatnu stvar s obzirom na Isusovo trpljenje, učinila je sve što je mogla. Zauzvrat dobiva nešto neprocjenjivo: pravu sliku Krista. Prepoznajemo li Veronike danas?

Prema odluci zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića u četvrtak, 28. veljače, na dan kada Petrova stolica postaje prazna, u župnim i drugim liturgijskim zajednicama diljem Nadbiskupije u večernjim satima s okupljenim vjernicima slavit će se sveta misa nakon koje će uslijediti klanjanje pred Presvetim oltarskim sakramentom, zahvaljujući Bogu za darove koje smo po papi Benediktu XVI. primili, moleći za Crkvu i na Papine nakane, a osobito za duhovna zvanja. Donosimo vam klanjanje koje je za tu prigodu pripremio vlč.

Što li je bilo na tvom srcu, Šimune, dok si svoja leđa podmetnuo pod težinu križa i zaputio se sa čovjekom kojeg i ne poznaješ? Kako li je bilo gledati Mu sveto, izmoreno, popljuvano lice? Što si vidio u umornim Mu očima? Jesi samo šutio? Je li On pokraj tebe šutio? Je li te dotakla ta blizina neznanog ti čovjeka? Vjerujem, Šimune, nakon što te pogledao da i nisi više osjećao kako Ga ne poznaješ. Vjerujem da je nakon toga trena postao ti tako bliz, tako blizu tvoga srca da bi sada dragovoljno i bez prisile pomogao križ Mu nositi… 

Dragi prijatelji, oprostite što sam ovako izravan i nazivam vas prijateljima, ali mislim da bismo češće trebali smatrati jedni druge prijateljima i imati povjerenja u onoga koji mi je blizu jer nas je i sam Gospodin nazvao prijateljima i u Njemu smo svi prijatelji i braća u ljubavi. Ovo prijateljstvo osobito je vidljivo kada razmišljamo o našoj nebeskoj Majci i kako nas ona ujedinjuje – darovana nam od svoga Sina s križa – pod svojim Prečistim Srcem.

Povorka je krenula iz Jeruzalema prema brdu Kalvariji. Nisu daleko odmakli kad je Isus pao prvi put pod križem. Meni su dugo u ovoj postaji najčešće za uho zapinjale riječi prvi put. One ustvari naznačuju da to nije jedini pad, da će ih sigurno biti još. Često su mi se zato u nutrini javljala razna pitanja. Pa čemu onda dramatiziranje oko ovog prvog pada? Čemu uzdasi koje sam znala čuti među pukom dok se čitala ova postaja? Nije li strašnije ono što se događa poslije? Da, događa nam se često da relativiziramo taj pad jer pasti prvi puta i nije neki neuspjeh.

Gospodine Isuse Kriste, na svoja ramena uzimaš križ. Ne buniš se, već šuteći grliš drvo križa, drvo koje će donijeti spas grešnome čovjeku. Kolike ljubavi mora biti u tvom srcu za slaboga i grešnoga čovjeka da ti, nevin, ideš u smrt. Znaš da tvoja smrt neće mnogo promijeniti, znaš da će mnogi i dalje negirati tvoje božanstvo. Svjestan si da će ubojstva, mržnje, nasilje i rat biti prisutni i dalje na ovome svijetu. Ali ti svejedno grliš drvo križa za spas svake duše, za sve one koji će tvoje djelo ljubavi nastaviti živjeti na ovome svijetu, unatoč nasrtajima zloga.