Prigodno

Na mladima svijet ostaje. Sigurno je svatko od vas nebrojeno puta čuo starije kako izgovaraju tu rečenicu. Ponekad kako bi nas ohrabrili, a ponekad kako bi opravdali naše nestašluke. Zapitate li se ponekad kakav nam svijet ostaje? Zapitate li se, gledajući košmar u našem društvu, kakve su naše prilike? Kakvi su izgledi da nekim novim klincima ostavimo dobar svijet koji će i na njima ostati? Priznajem, teško je danas razmišljati o ostavljanju svijetu drugima kada je budućnost svakoga od nas neizvjesna.

Problematika same ovisnosti krije se unutar čovjek, na duhovnom polju. Od ovisnosti do zdravog životnog optimizma, smisla postojanja koji se izgubi, te radosti življenja se dolazi prvo oporavkom duše. A tko bolje poznaje dušu od onoga koji ju je i stvorio? S toga su glavni akteri u svakom oporavku Bog i sam ovisnik.

Hrvatska je prije 25 godina bila suočena s velikim valom izbjeglica i prognanika. Tom prilikom je čitav narod, ali i mnogo drugih europskih zemalja, pokazalo solidarnost s ljudima koji su zbog rata bili prisiljeni napustiti svoje domove te im otvorili svoja vrata, svoje domove, svoje srce. Brojni pojedinci, institucije i nevladine organizacije su tada pomagale raseljenim i prognanim osobama. Među njima je bila i Isusovačka služba za izbjeglice (Jesuit refugee service - JRS).

Još od malih nogu, naučili su nas četvrtu zapovijed Božju: „Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji.“ U razdoblju djetinjstva svakog čovjeka, poštivanje je neodvojivo od poslušnosti. Zbog toga, već od samih početaka, djecu bi trebalo tako odgajati da budu poslušna iz poštovanja prema roditeljima. Bog nas potiče da poštujemo oca i majku. On toliko cijeni to poštovanje prema roditeljima da je to uključio u Deset zapovijedi u Izlasku 20,12 i ponovno u Novome zavjetu: „Djeco, pokoravajte se svojim roditeljima u Gospodinu, jer to je pravedno.“

U Adis Abebi, glavnom gradu Etiopije, 32 nezavisne afričke zemlje izglasale su 25. svibnja 1963. Rezoluciju Organizacije Afričkog Jedinstva. Ciljevi te Rezolucije bili su promocija zajedništva i solidarnosti afričkih država, uklanjanje svih oblika kolonijalizma s kontinenta, promicanje međunarodne suradnje i ukupno djelovanje u skladu s Poveljom Ujedinjenih Naroda i Deklaracijom o ljudskim pravima. Toga je dana rezolucija i prihvaćena pa zato 25. svibnja obilježavamo Međunarodni dan Afrike.

Sve u nama i oko nas svjedoči o različitosti i čini nas i sve oko nas osobitima i lijepima. Kada ne bi postojala razlika među bojama, oblicima, mirisima, okusima, bili bismo uskraćeni za sitnice koje čine život ljepšim, boljim...

Ovogodišnji Svjetski dan slobode medija, koji se više od dvadeset godina obilježava 3. svibnja, u središtu pozornosti ima napredak novinarstva; kvalitetnije novinarstvo, veću spolnu jednakost u medijima i sigurnost novinara u digitalnom dobu. Na obilježavanju u Ujedinjenim narodima istaknuta je važnost slobode izražavanja, kao i pravo traženja, primanja i širenja znanja i informacija te poštovanja ljudskih prava. Također je upozoreno da je prošle godine više od 40 novinara izgubilo život, a mnogi su zbog svoga novinarskog rada bili zatvarani, otimani, zastrašivani...

„Kakva je Crkva danas, u naše vrijeme, za moj naraštaj, ovisi o tome kako sam ja spreman dopustiti Isusu Kristu da se u meni utjelovi, da njegov Duh u meni stvori Isusov doživljaj Boga i čini oko mene njegova djela i čudesa.“¹

Biti sportaš danas je uobičajena stvar. Okruženi smo sportom, koji nas nekad uveseljava, nekad rastuži, a vrlo često i naživcira. Na televiziji vidimo nogometne utakmice u kojima se mnogi igrači križaju prilikom ulaska i izlaska na teren. No, iza nogometnih kulisa, ali i mnogobrojnih drugih sportskih terena, malo je onih koji će se prekrižiti radi vjere. Većinom je to za kamere i njihovu popularnost. Što je događa s vjerom u sportu?